Quantcast
Channel: arhiva – Afirmator
Viewing all 1070 articles
Browse latest View live

Zidovi su raspisali konkurs. Za grafit godine!

$
0
0

Zidovi su raspisali konkurs.

Za grafit godine!

 

 

 

Inspirisan aforizmima o grafitima, našeg poznatog aforističara Milana R. Simića, internet magazin Helly Cherry raspisuje konkurs na temu: GRAFIT GODINE! Šaljite nam svoje radove u word doc, potpisane imenom i prezimenom i e-mail adresom.

 

 

Grafiti moraju biti na srpskom ili srodnim jezicima sa standardnim YU fontovima. U obzir dolaze i fotografije grafita, potpisane imenom i prezimenom autora fotografije. Radove, priložene u attachment-u poruke, slati na adresu: hckonkurs@gmail.com.

 

 

Konkurs će trajati od 15.10.2017. do 15.1.2018. Najlepši radovi biće objavljeni na stranicama Helly Cherry magazine.

 

 

 

____________________

 

Pratim savremenu književnost.

Pročitao sam sve nove grafite u gradu.

 

Ne čitam klasike.

Ko im je kriv što nisu pisali grafite.

 

Teško je govoriti o slobodi pisane reči

samo na osnovu grafita!

 

I pisci najuspešnijih grafita su anonimni!

 

Zidovi su raspisali konkurs.

Za grafit godine!

 

Mene čitaju u prolazu.

Ja pišem grafite.

 

Maksimalno koristim slobodu misli.

Grafite ispisujem samo noću.

 

Milan R. Simić

 

 


AFORIZMI: Zaposleni sve češće glasno negoduju. Jedino lopovi ćute i rade

$
0
0

Mi smo neuništivi.

Preživeli smo mnoge svetle budućnosti.

 

Mi ne pitamo za cenu kad plaćamo glavom.

 

Nekada se živelo bolje.

Tada je i moj pas imao život dostojan čoveka.

 

Kad se mišljenja podele, problemi se namnože.

 

Zaposleni sve češće glasno negoduju.

Jedino lopovi ćute i rade.

 

U mojoj partiji članstvo je podeljeno.

Jedni mislimo kako predsednik kaže, a oni drugi ne misle uopšte.

 

Ljubomir  Ilić

 

 

Patriote uvek ubijaju za otadžbinu.

To im otadžbina ne može oprostiti.

 

Ničija u ratu nije gorela do zore!

Sem moje kuće!

 

Kroz istoriju smo dokazali da nismo genocidan narod.

A onda nam je istorija dala i drugu šansu.

 

Atentator se kleo da je samo prstom mrdnuo.

 

Ostavili smo za sobom pustoš.

Da nas niko po zlu ne pamti.

 

Veselin Lari Mišnić

 

 

Preuzeto iz:

Veselin Lari Mišnić, Aforizmi, Beograd, 2013.

 

Vojislav Vukomanović: 7 KRUGOVA PAKLA

$
0
0

7 KRUGOVA PAKLA

 

Otvorio sam oči. Iznad mene infuzija. Kaplje sporo, kap po kap. Ima sigurno par sati kako ležim u krevetu. Nije prvi put da se overim. Prvi put se to desilo kad sam imao 18 godina. Sada, posle više godina narkomanskog staža, spadam u iskusne članove kolektiva. Još malo pa će plaketa za 10 godina. Ako poživim toliko. U krevetu pored, neki debeli matorac. Po zajapurenosti njegovog lica i garderobi, pretpostavljam da je dopremljen ovde direktno sa neke proslave. Preterao čovek, pa da ga malo pročiste.

– Koji je danas dan? – upitao sam ga.

– Nedelja… U stvari ponedeljak. U nedelju popodne sam poš’o na svadbu. Jao! Glava! Je l’ si i ti dečko bio na nekoj svadbi? – iz usta mu je još bazdilo na alkohol.

– Ne.

– Aaa… Dobro… E da ti kažem foru. Kada te treći put dovedu na ispiranje, registruju te kao alkoholičara, i posle ne plaćaš ispiranje… Aha!

Imao je prilično iskustva kada je pijančenje u pitanju. Videlo se po načinu na koji priča. Govorio je o tome tako ushićeno, kao da je u pitanju otkriće novog kontinenta.

– I sad, umesto da doktori uzmu Radetu 20 evra, Rade lepo ode u diskont i kupi… Šta kupi?… Pa… Prvo stomakliju… I malo piva, jedno 20 komada… Čisto da se ima ako neko naiđe.

Natavio je da priča sam sa sobom. Na svu muku samo mi je još njegovo baljezganje falilo. Okrenuo sam glavu na drugu stranu.

– Moraćete da date izjavu policiji – čuo se glas – Takvi su propisi kada dovedu nekoga koga nađu na ulici, kao što je bio vaš slučaj – dobacila je sestra.

– Nema problema.

– Idem da pozovem dežurnog policajca.

Posmatrao sam kako odlazi niz hodnik. Čekao sam da zamakne. Polako sam se pridigao, iščupao iglu iz vene, i obukao duks.

– Momak, je l’ si siguran da smeš sam da vadiš to? – začuo se pijani Rade.

– Odmah se vraćam, samo do WC-a da odem.

– Aha…

Vraćanje mi nije bilo ni na kraj pameti. Ni u ludilu. Znao sam tu proceduru napamet. Prvo ime i prezime, pa adresa, zanimanje. Onda gde ste kupili drogu, od koga, odakle vam novac, odakle droga tome od koga ste kupili. Ne hvala, preskočiću. Išunjao sam se iz bolnice i krenuo ka stanu. Počelo je da sviće. Krevet, krevet, odzvanjalo mi je u glavi.

 

Ponedeljak 13:58

 

Probudio sam se. Jastuk je bio mokar od bala koje su curele. Glava je pucala. Trebalo mi je nešto. Morao sam pod hitno da se uradim. Bilo čime. Okrenuo sam telefon.

– Ćao Marina.

– Eeeee, živ si! Izvini, molim te. Kada sam videla hitnu, usrala sam se i pobegla.

– Nema frke… Nego, je l’ imaš nešto? Totalno sam dekintiran. Treba mi nešto. Mislim, nisam u nekoj krizi, ali bolje je kada te nešto vozi.

– Znam. Dođi, smislićemo nešto.

Marina je bila moj najbolji prijatelj. Ako to uopšte postoji u svetu narkomana. Verovatno bi me prodala za kvoter kada počne kriza, ili ja nju, ali šta da se radi. Tražili ste, slušajte. Rođena Beograđanka, za razliku od mene koji sam u betonsku džunglu upao sasvim slučajno.

Prvi dodir sa drogom imao sam u petnaestoj godini. Ako travu računamo u drogu. Duvao sam samo petkom posle škole i ponekad bio toliko razvaljen da sam se valjao po zemlji na putu do kuće. Eee, to je bila vutra. Ne ovo današnje sranje. Onda se prešlo na ozbiljnije stvari. Prelomna stvar bila je ekskurzija u trećem srednje. Budimpešta na dlanu. Stojim sam na simsu terase osmog sprata hotela, zgutan ekserima koje sam prethodno kupio od nekog Mađara. Razmišljam o skoku i ulozi Supermena. Posle toga sam uzimao šta bilo. Psiholog je to pripisivao lošem stanju unutar porodice, smrti majke i odsustvu oca koji je držao kafanu. Ja sam to pripisivao čistom besu. Nikada mi ništa nije falilo. Uvek sam imao šta za pojesti, novu garderobu, obuću, mobilni, ma sve što poželim. Plus ludu glavu koja hoće sve da proba. Do devetnaeste godine dva puta sam bio na nekoj vrsti odvikavanja i obećao da „neću više nikad pokojne mi majke“. Onda me je moj voljeni otac poslao na studije u Beograd. Bolje da je kupio kilogram heroina i sproveo iglu direktno u venu. Poslao me direktno u čeljusti zveri. Verovatno se i njemu smučilo svakodnevno čupanje iz sranja u koje sam upadao. Našao je idealnu zanimaciju, devojku par godina stariju od mene. Meni je slao samo novac bez ikakvih poruka, pitanja i pozdrava. Stan je uplaćivao on, jer je znao na koji bih način ja taj novac potošio. A Beograd ko Beograd, droga na svakom ćošku, na izvolte.

 

Na brzinu sam se spremio i krenuo do Marine. Živela je u dedinom stanu na Novom Beogradu. Deda joj je bio vojno lice i dobio ogroman četvorosoban stan za džabe. Klasično bacanje državnih para. Stigao sam za dvadesetak minuta. Sive zgrade i beton. Samo beton. Nigde ptica da proleti. Jednobojan život u bloku.

– Ćaos.

– Ajd upadaj.

– Šta ćemo za danas?

– Nemam pojma. I ja sam bez kinte… Nego… Ima neki alkohol u kuhinji, a u fioci su babine tablete, pa bismo mogli…

Dogovorili smo se pogledom. Sipao sam nam rakiju u šolje od kafe.

– Šta imamo na meniju?

– Bensedin, kardiopirin, febricet kome je istekao rok i aspirin.

– Za početak kardiopirin. Da malo razmrdamo čuku.

– Hahaha, ti nisi normalan.

Pili smo rakiju i s vremena na vreme gutali tablete. Kada je nestalo rakije, prešli smo na vino iz špajiza, otvoreno ko zna kad. Bilo je kiselo i usta su nam se skupljala. Marina je zaspala oko sedam, ja sam se držao do devet. Gledao sam na TV-u špansku seriju. TV je bio luksuz koji je retko koji narkoman mogao sebi da priušti. Obično on prvi strada. Marina je bila baš navučena, uvek joj je falila kinta za drogu, ali taj TV nije htela da proda nikako. EI Niš, ekran 54. Sa goblenom. Uspomena na dedu koji je ispred njega skončao kada su na vestima javili o padu Krajine. Pala Krajina, pao i deda. Povraćalo mi se. Zamišljao sam kako bacam peglu po trosedu, tepihu, TV-u, i goblenu. Ipak sam skupio snage da odem do klonje. Povratio sam. Baš sve. Dovukao sam se do Marine i pao u san.

 

Utorak 08:42

 

Prilično je rano. Mrzim kada se probudim rano a ne mogu opet da zaspim. Shvatim koliko je dugačak dan. Dođe mi da se ubijem. Normalni ljudi su odavno na svojim radnim mestima. Još malo pa će im i pauza za doručak. Stomak zavija. Dva dana nije osetio kvalitetan obrok. Marina vileni po stanu. Hitno treba nešto za pucanje.

– Imaš nešto za jelo?

– Ne.

– Ni neki bajat hleb?

– Ništa.

– Ok… Oblači se, idemo do grada.

Spustili smo se na Slaviju. Iz male pekare smeštene u prizemlju predratne zgrade širio se miris svežeg peciva i hleba.

– Daj mi naočare za sunce – prodrmusao sam je.

– Šta će ti?

– Daj ovamo i ne seri!

Izvadila ih je iz torbe.

– Slušaj me. Skloni se preko puta i čekaj jedno deset minuta. Onda kreni ka Kališu. Tu me čekaj na ulazu kod klupica.

– Što?

– Samo gledaj.

Stavlio sam naočare za sunce, zakopčao duks do grla i navukao kapuljaču preko glave. U džepu sam opipao skakvac. Nema nazad. Ili crkneš gladan, ili jedeš vruć burek.

– Vadi pare odmah! – razdrao sam se sa vrata pekare

Brkata prodavačica gledala me je bledo. Nije kapirala o čemu se radi. Penzioner koji je jeo burek u uglu spustio je pogled. Pravio se da me ne vidi.

– Šta me gledaš! Vadi pare! – zavitlao sam nožem.

Upalilo je. Panično je vadila novac iz kase.

– Kakav je burek, gospodine? – pitao sam penzosa.

– Ddddobar – promumljao je nekako.

– Daj mi i dve četvrtine sa mesom i dva jogurta! Zapakuj posebno i nemoj da nije vruć pa da se vraćam!

Novac sam strpao u džep duksa.

– Hvala i doviđenja!

Zatrčao sam se niz ulicu. Posle pet sekundi začula se cika i buka tipa držte-lopova-jebem-li-mu-majku. Bio sam već daleko…

 

Marina je čekala na dogovorenom mestu. Nasmejao sam se i izvadio burek.

– Uf, ala prija.

– Aha.

– A pogledaj ovo – izvukao sam iz džepa hrpu zgužvanih novčanica.

Apoeni od 10 do 1000 dinara.

– Biće veselo veče.

– Koliko ima?

Izbrojali smo novac: 8.280 dinara.

– Kvalitetno rokanje. Zovi Milana.

– Sigurno?

– Sigurno.

Dogovorili smo sa Milanom u pet kod Piramide. Imali smo još dosta vremena do tada. Bazali smo ulicama, menjali prevoze, kupili sladoled, na kraju i vitamin C u apoteci. U petnaest do pet nacrtali smo se ispred Piramide. Ubrzo se pojavio i Milan.

– ’De ste, drugari!

– ’De si, Nane!

– Šta ima?

– Evo, borimo se.

– Ajmo iza, ovde je gužva… Za koliko ste rekli?

– Za 7000.

– Ok, lovu na sunce.

Razmenili smo robu i udaljili se u suprotnim pravcima. Kupio sam pakovanje piva ispred Marinine zgrade. Napetost je rasla kako smo se liftom peli ka stanu.

– Ajde vadi brzo – Marina je ludela.

Izvadio sam kesicu sa belim prahom. Kokain, sečen par puta. Nema veze, nije Kolumbija preko puta. A i šta ćeš bolje za sedam soma. Nacrtao sam četiri duge linije na njenom ogledalu. Dve za mene, dve za nju. Dame imaju prednost. Pocepala je obe crte u trenu. Ja sam moje gustirao na tenane. Kažiprstom sam pokupio ostatak i polako utrljavao po ustima. Kod kokaina sam voleo to što mi je odmah davao neopisiv osećaj snage. Mogao sam kroz zid da proletim. Izašao sam na terasu, razdrao se ka susednim zgradama, onda ušao unutra i otvorio pivo. Marinu je baš vozilo. Mislim, vozilo je i mene, ali je ona baš bila u spidu.

– Od sutra okrećem list, nema više… Vraćam se na faks… Mora nešto u životu da se radi… Nema više droge.

Jadnica. Ko zna koliko puta je ovo isto rekla. Kao i ja. To je kokain pričao iz nje. Za dva sata kada počne spuštanje, nastaviće sve po starom. Seo sam pored, pomazio je po kosi. Počeli smo da se ljubimo. Nismo nikada bili u vezi, ali smo se karali povremeno kada se uradimo. Razmena bolesti. Ona meni hepatitis C, ja njoj hepatitis B. I tako u krug. Strovalio sam se i zaspao.

 

Sreda 11:33

 

– Ajde budi se!

– Beži bre Marina, pusti me.

– Ajde, ajde, ajde, hoću u grad! – ludela je.

– Dobro… Samo da se saberem malo.

Izašli smo na Zelenjaku. Smrad trulog voća i povrća, fekalija iz javnog WC-a, i mi koji jedemo bajate kifle sa jogurtom.

– Koliko imamo para?

– Malo.

– Šta ćemo da radimo?

– Smislićemo nešto…

Šetali smo bez plana. U jednom trenutku, našli smo se ispred neke osnovne škole. Čulo se zvono. Klinci su izašli na veliki odmor. Jedan mali, odvojio se od grupe. U jednoj ruci držao je topli sendvič, u drugoj mobilni. Nije imao više od 12,13 godina.

– Marina… – pokazao sam u pravcu klinca.

– Znam šta misliš.

Prišli smo mu polako sa leđa, kao penzioneri kada krenu u šetnju. Udario sam ga iz ramena, ne preterano jako. Strovalio se na zemlju i počeo da plače. Zgrabio sam mobilni koji je ispustio i produžio sa Marinom kao da se ništa nije desilo.

– Čekaj čas – povukla me je za ruku.

Vratila se i otela mu sendvič koji je još uvek čvrsto držao u ruci.

– One kifle i nisu bile nešto.

Koja lujka jebote. Telefon je izgledao kao nov, sa dosta uplaćenog kredita.

– Zovi Darka, on je uvek zainteresovan za vruću robu.

– Ok… Halo, Dare… Imam nešto za tebe… Gde da se nađemo?… Važi.

– Šta kaže?

– Odnećemo mu u radnju.

Darko se nekada drogirao, ali je to više bilo vikend drogiranje. Samo kokain. Jebiga, matori mu je bio vlasnik par firmi, potomak čuvene beogradske familije. Sin jedinac je na vreme batalio „skijanje“. Uhvatili smo prevoz i brzo stigli do Darka.

– Ooo, ekipo, vidim radilo se od jutros, hahaha.

– Ma našli smo na ogradi – pokušavao sam da ne prasnem u smeh – Ovo vredi bar 50 evra.

– Nema šanse. Mogu da vam dam 30 evra i ni dinar više.

– Može! – povikali smo uglas.

Tri soma. Nije loše za 10 sekundi posla. A i topli sendvič je bio dobar. Pečenica i krastavčići.

– Aj kupimo neki pajdo?

– Peđa?

– Peđa.

Peđina teritorija nalazila se ispred Ekonomskog fakulteta. Od njega su kupovali svi. Studenti, kurve, putnici koje put nanese u Bg, ma brdo ljudi. Uglavnom je valjao travu, hašiš i tabletice, ali je u šteku uvek držao malo „čokolade u prahu“ za stalne klijente. Snimili smo ga kako sedi na klupi. Posmatrao je ljude. Mahnuo sam mu. Pokazao je da priđemo.

– Šta i za koliko?

– Braon… Za tri.

– Ne mogu odmah, ne držim kod sebe… Rizično je. Vidiš ona dva pandura preko puta?… Mislim da me snimaju od jutros… Stavi mi pare u džep i sačekaj pet minuta. Priđi posle onoj crvenoj kanti. Ostaviću vam iza.

– Važi.

Stavio sam mu novac u džep. Otišao je prvo do prodavnice preko puta, zatim obišao dva kruga po parku, prošao pored kante i zastao da kao popravi pertlu. Ni tri sekunde se nije zadržao pored. Kao na filmu. Pokupili smo robu.

– Gde ćemo?

– Klonja na Štajgi?

– Mnogo smrdi.

– Ali je zato uvek prazno.

– Idemo.

Uleteli smo. Oči su pekle od smrada. Izabrali smo kabinu na kraju. Marina je izvadila špric iz torbe, iglu i steznik. Kod mene je bio upaljač i glavna zabava.

– Ko će prvi?

– Samo se ti opusti.

Voleo sam da bockam ljude. Osetiš neku vrstu prisnosti i povezanosti dok to radiš. Kako sam dobro nalazio venu, trebalo je da budem doktor. Ubod. Sela je pored šolje sa polu osmehom na licu. Odmah sam prešao na sebe. Vežite se, polećemo. Tri minuta euforije. Voziće nas sigurno par sati.

– Diži se, idemo.

– Vodim te na žurku večeras.

– Je l’? A gde?

– Kod drugarice u bloku.

– Ok… Svratiću u pola jedanaest.

Odvukao sam se do stana i strovalio u krevet.

 

Probudio sam se oko deset. Uleteo sam pod tuš, zatim se presvukao, pošto sam tri dana bio u istoj odeći, i istrčao iz zgrade da nahvatam prevoz.

 

– Kasniš – smejala se.

– Malo, samo 15 minuta.

– Idemo.

Žurka je bila tri zgrade dalje. Toj ribi su matorci otputovali negde, a ona je rešila da maksimalno iskoristi situaciju. Klasična buržujka. Gosti snobovi su pristizali skupo odeveni, opeglani, očešljani, i započinjali svoje odvratne razgovore. Sreća, od pića je bilo šta hoćeš. Prvo sam uzeo tekilu, onda prešao na viski, zatim se vratio na tekilu, i na kraju peglao u klonji. Izbor droge je bio očajan, samo trava i neki hašiš koji nije bio ni za kurac. Ne znaju bogataška deca ko ima kvalitetnu robu. Pokačio sam se sa nekim bilmezom. Rekao sam mu da je džukela debela, krenuo sa nabadanjem, ali me je Marina uhvatila za ruku i izvela napolje.

– Je l’ moraš uvek da me brukaš!  – šizela je – Gubi se… Dosta je bilo za danas!

– Puši ga, kurvo! Ista si ko ovi pederi!

Zaspao sam u busu i omašio izlazak za tri stanice. Besan i razvaljen, pešačio sam nazad. Crvena lopta se dizala.

 

Četvrtak 15:09

 

Otišao sam do klonje na partiju povraćanja a zatim se vratio u krevet.

 

17:24. Telefon.

 

– ’De si brate! – čulo se sa druge strane.

– E, ’de si Marko…

– Je l’ važi dogovor za večeras? Je l’ idemo?

– Jao… Ne znam, brate… Nije mi dobro, ali stvarno.

– Ajde, nemoj si cava, obećao si siso!

– Uh… Dobro… Nađemo se ispred u 11?

– Tako te volim! Vidimo se.

Pre nedelju dana obećao sam Maretu odlazak na rejv žurku. Nisam gotivio to sranje od muzike, ali morao sam da ga ispoštijem. Njegov ćale me više puta čupao iz murije. Umio sam se i krenuo ka studentskom domu. Tamo je radila rođaka od pokojne keve, neka dalja sestra, Milka. Bila je kuvarica, i uvek mi je davala da klopam za dž kada svratim.

– Dobro veče, tetka Milka.

– Juuu sine! Pa gde si ti! – oduševila se što me vidi i počela sa ljubljenjem u kosu– Kako to izgledaš?! Ubledeo si, oči su ti crvene, je l’ jedeš nešto uopšte?

– Ma jedem tetka, nego sam se nešto prehladio. Zbog toga sam ovakav.

– Ništa ne brini, ima tetka lek za sve.

Donela je pun tanjir krompir čorbe. Prvi normalan obrok nakon dužeg vremena. Sidu leči. Posle toga na redu je bila šnicla. Na kraju i kolači.

– Tetka, dabogda živela 100 godina!

– Hvala sine, hvala. Svrati kad god možeš. Za tebe će uvek da se nađe nešto.

Stigao sam na Ušće u dogovoreno vreme. Ka splavu se slivalo milion ljudi.

– Gde si, pičko! – neko me je zaskočio s leđa.

– Idi bre Mare u pizdu materinu! Zamalo nož da potegnem!

– Uuu, smiri se Rambo. Idemo unutra, ja častim, ne brini za kintu. Evo ti dva soma ako se zagubimo u gužvi.

Žurka je bila prava ludnica. Ljudi koji skaču jedni drugima na glavu do iznemoglosti, udaraju se, i opet su svi kul. Kada bi se na narodnjačkoj žurci ovako laktali, sevali bi pištolji. Na drugom delu splava nalazio se deo za čil gde si mogao da sedneš, odmoriš se ili pojedeš nešto. Kao stvoreno za beg od buke. Snimio sam prazno mesto na šanku, naručio pivo i počeo da buljim u ogromni TV u pozadini. U jednom trenutku, program se prekinuo zbog najnovijih vesti. Spikerka je čitala kako je u toku večerašnje akcije policije uhapšeno više od 30 ljudi koji se terete za prodaju narkotika. Očekuju se nova hapšenja. Eto ti sad. Lik sa moje desne strane napravio je izraz lica kao da su mu tom trenutku izvadili plućno krilo bez anestezije. Panično je otrčao, dok je šanker odmah izvadio mobilni i počeo sa urlanjem. Jebiga, od sutra 20 posto veće cene. Tako to ide kad padne mnogo ljudi odjednom. Otišao sam na pišanje. Muški i ženski deo nisu bili odvojeni. Slušao sam razgovor tri pijane klinke dok sam pišao.

– Je l’ si nabavila?

– Jesam – pričala je sva uzbuđena.

– Koliko ima? – dobacivala je treća.

– Četiri komada. Bili su jeftini. Ostaje nam jedan više.

Pričale su o ekserima.

– Izvinite, devojke – upao sam u razgovor iz kabine – je l’ mogu da dobijem taj što je višak?

Presekao sam ih. Nisu znale da sam unutra. Gledale su uplašeno.

– Opustite se… Nisam murija. Platiću. Koliko tražite?

Ova što je držala eksere je prvo pogledala drugarice, a onda stidljivo rekla 500. Ok. Ostalo mi je para od Mareta. Platio sam. Ekser ko ekser, sa simbolom neke munje na sebi. Vratio sam se na šank, naručio novo pivo, i zgutao ga. Prvih pola sata nisam osećao ništa. Tripovao sam da je u pitanju ispala, lažnjak, obična film tableta. A onda je splav počeo da se ljulja više nego obično. Ruke i noge nisu slušale. Osećao sam se kao krpena lutka, a u isto vreme me je nešto teralo da skačem. Oči su kolutale u ritmu lajt šoua, vilica počela da se grči. Hodao sam kroz gužvu dok me je masa bacala sa jednog kraja na drugi kao pero. Nekako sam se dokopao Mareta.

– Braaateee, kakva žurka! – drao se.

Hteo sam da kažem nešto, ali reči nisu htele iz usta. Pokazao sam mu rukom ka izlazu i krenuo napolje. Svež vazduh je pomogao. Zabo sam se na klupicu pored. Posle pola sata Mare se pojavio sa nekom plavušom.

– Je l’ si živ? – smejao se – Ovo je Nevena. Hajde, diži se, vozim te kući.

Seo sam na zadnje sedište. Otvorio sam prozor i izbacio glavu napolje kao ker. Udari svežeg vazduha su prijali. Ostavili su me ispred zgrade…

 

Petak 14:32

 

U glavi mi se vrtelo. Ne preterano, kao od blagog pijanstva. Marina je banula nenajavljena. Drmalo ju je žešće. Loše je izgledala. Mislim, nisam ni ja izgledao kao neko ko puca od zdravlja, ali tako loše kao ona, nikad. Mogao sam da preguram i par dana bez heroina ako uzmem nešto drugo. Imala je napade panike, plača, povraćanja, svega.

– Šta ćemo da radimo! Šta ćemo da radimo! Nema nigde, čoveče, nema nigde… Je l’ shvataš da nema nigde i nema ništa! Svi su pali… – ponavljala je ukrug.

Setio sam se sinoćnjih vesti.

– Pa ionako nemamo para – našalio sam se.

– Ne zajebavaj me!

Vratna žila joj se ocrtavala. Oči su joj dobile crvenu boju od nespavanja.

– Oblači se. Idemo do grada. Treba neke pare pod hitno da nađemo.

U busu mi je objasnila plan. Na Autokomandi je bila menjačnica, malo uvučena. Uglavnom, ne mnogo poznata. Samo su lokalci znali za nju. Isplanirala je da sačekamo nekog ko nam se učini slab, i kada izađe napolje iz menjačnice, da ga sklepamo s leđa i pobegnemo. Lujka. Ja sam bio još luđi što sam se složio.

 

Stali smo preko puta betonske žardinjere, kao čekali nekog. Posmatrali smo ko ulazi i izlazi. Prvo je naišao jedan par. Njega bih mogao da savladam, ali bi njegova devojka sigurno digla galamu. Zatim je naišao lik širok kao šifonjer. Ubio bi i mene i nju jednim udarcem. Čekali smo desetak minuta, a onda se pojavio dekica. Penzioner. Išao je polako, oslanjajući se na kišobran.

– Naša meta – prošaptala je.

– Ajde nekog drugog, molim te.

– Što?

– Ovaj me podseća na pokojnog dedu.

– Jebo te deda! Ako nećeš ti, sama ću.

– Ok, ne pravi scenu.

Gledali smo kako ulazi unutra.

– Ti ga samo zaustavi i pitaj nešto.

– Ok…

Dekica je izlašao napolje i krenuo ka ulici. Iskočio sam ispred.

– Izvinite, gospodine… Je l’ znate koliko ima sati?

Podigao je ruku i pogledao na sat. U tom trenutku, Marina se stvorila iza njega. Otela mu je kišobran i odvalila ga preko leđa iz sve snage. Pao je na zemlju kao pokošen.

– Pare, uzmi pare! – urlala je.

Zavukao sam mu ruku u džep od košulje. Zatrčali smo se ka parku. U životu se nisam osećao prljavije. Gledao sam u ruku. Deset evra i 20 dinara. Jebem ti sve! Jebenih 10 evra i 20 dinara! Zar za jebenih 10 evra treba da izgubiš glavu?! Zaustavili smo se kod zgrada ispred Partizanovog stadiona.

– Koliko ima?

– Deset evra.

– Šta!

– Jebenih 10 evra – ponavljao sam neprestano.

– Za te pare nema ništa da se kupi!

Obišli smo tri poznata mesta gde se valjao dop. Ništa. Niko od standardnih dilera nije bio na ulici. Na kraju smo na Fontani završili neki spid. Pošmrkala ga je odmah iza bioskopa. Ja sam sačekao odlazak u stan, i onda izvukao svoj deo na praznoj kutiji od CD-a. Peklo je kao otrov. Nosne duplje su otpadale, oči suzile. Ipak, to je bilo sve što sam osećao. Marina je dobila napad pričljivosti. Pričala je o majci, o tome kako ima zatvor pet dana, o vrapcima, o kučićima, o svemu mogućem i nemogućem.

– Ućuti više!

– Molim!?

– Ućuti bre više! Kenjaš tu sat vremena, usta ne zatvaraš! Ko da samo ti imaš probleme! – i mene je spid počeo da puca.

– Izlazi napolje! – potrčala je ka meni i gurnula me.

– Kurvo! – pukao sam joj šamarčinu, a ona me je ogrebala preko obraza.

Otišao sam do reke. Razmišljao sam o skoku i samoubistvu, ali kapirao sam da je davljenje ipak preveliko mučenje. Da imam utoku, pa i da se roknem. Ovako ništa. Par sati kasnije vratio sam se kod Marine u stan.

– Izvini.

Gledala me je bledo. Zaboravila je svađu.

– Nije mi dobro, hladno mi je.

Izgleda je loše. Smestio sam je u krevet i nabacio par ćebića preko. Nadao sam se da će joj jedno preznojavanje pomoći. Izgubio sam se u daljini gledajući goblen na zidu…

 

Subota 10:45

 

Glad je jača od sna. To me je probudilo. Marina je buljila u TV. Išle su samo reklame, ali je ona tako pažljivo gledala, kao da je u pitanju ne znam šta, finale svetskog prvenstva u fudbalu na primer.

– Marina, umij se i obuci. Imam ideju za kintu.

Ustala je, poslušala bez reči. Na Vračaru je postojalo gradilište gde su se u isto vreme gradile dve zgrade. Jedna je bila skoro gotova, druga negde do pola. Glavna fora je bila to što gradilište nije radilo vikendom, a nije imalo ni čuvara. Znao sam to jer sam par puta preskakao ogradu i radio se unutra. Objasnio sam joj plan kada smo stigli ispred.

– Ja idem da unutra… Tamo kod one kante, vidiš. Možda su radnici zaboravili alat ili tako nešto. To uvek možemo da uvaljamo onom Šiptaru što drži stovarište. Ti samo stoj tu i gledaj da neko ne naiđe. Ok?

– Ok.

Preskočio sam preko, i bacio se u potragu za nečim što bi moglo da se uvalja za dobar keš. Alata ni u tragovima. Ništa. Ni jedan jedini jebeni šrafciger! Radnici su odneli sve sa sobom. U prvoj zgradi našao sam WC šolju. Novu. Daj šta daš. Doneo sam je do ograde.

– Marina, drži.

– Ti nisi normalan! Je l’ ima i govana unutra?!

– Drži, bre, jebem li ti majku, sad ću da se vratim!

Malo dalje kod vrata, nevešto pokriven najlonom ležao je kotur bakarne žice. Zakotrljao sam ga i jedva prebacio preko ograde. Koliku sam buku napravio, očekivao sam da neko pozove muriju. Ipak, ništa. Stanovnici centra gledali su svoja posla.

– Šta čekaš?

– Gde ćemo?

–  Kod Šiptara.

Vukli smo se ulicom kao dva duševna bolesnika. Ona je nosila WC šolju u rukama, ja gurao kotur žice, sa sve psom lutalicom koji nas je pratio. Došli smo do autobuskog stajalište gde je jedan čovek ponudio pomoć oko unošenja stvari u autobus.

– Ako omladino, ako, kućite se. Vreme vam je – dobacio je dok smo ga posmatrali bledo.

Izašli smo na Karaburmi, u blizini stovarišta. Šiptar Fadi nas je ugledao i krenuo u susret.

– Fadi, drži ovo, iskilavio sam se!

– Hahaha, što kradeš nešto ne možeš da nosiš?

– Jebiga, nemam iskustva sa ženskim tašnama kao ti.

– Nećemo da se vređamo – nasmejao se i uveo nas unutra.

– Koliko daješ za ovo?

– Ova WC šolja ne vredi ništa… Za nju mogu da dam 500 kinti.

– Jebem mu mater, vučem ovo sranje kroz grad, a ti mi daješ samo 500 kinti!

– 500.

– A žica?

– Žica je drugo… To mogu da uvaljam odmah. Deset hiljada.

– Petnaest – znao sam da vredi bar četiri puta više, čim odmah daje deset.

– Trinaest, zadnja ponuda.

– Prodato.

Uzeli smo lovu i krenuli ka izlazu.

– Brate… Je l’ vam treba možda…? – pitao je.

– Šta?

– Pa znaš ti šta.

– Imaš?

– Nemam ja… Znam ko ima.

– Ko?

– Moj rođak Seif. Cena je malo veća, ali to je zbog ovog skorašnjeg sranja.

Čuo sam za tog lika. Živeo je u Borči. U zadnjih mesec dana dve mušterije su mu riknule. Ili je imao mnogo dobar dop, ili ga je mešao sa opasnim otrovom. Pre će biti ovo drugo. Ali situacija je takva da nema mnogo biranja.

– Da kažem da si nas poslao?

– Može.

– Ajd ćao.

– Ćao.

Nahvatali smo bus za Borču. Bila je neviđena gužva. Ko da je u toj Borči živelo milion ljudi. Tražili smo kuću po uputstvu, druga sa leve strane ulice gde je trafo stanica. Prava šiptarska. Gipsani lavovi, lopte na ogradi, ogromna satelitska na krovu. Pozvonili smo na interfon.

– Molim?

– Seif nam treba, Fadi nas šalje.

– Uđite.

Sačekao nas je omanji proćelav tip. Imao je tetovaže na levoj ruci koje kao da je radio slep čovek. Zatvorske verovatno.

– Je l’ imaš ?

– Imam… 30 evra.

– Mnogo.

– Znam, ali nema ga nigde.

– Daj mi za 60 – izvadio sam novac.

– Je l’ možemo kod tebe?

– Može. Ali ne ovde… U garaži.

– Ok.

Marina je povrnula rukav i namestila se. Ćutala je i gledala me pravo u oči. Kao da je htela da kaže, ajde više da završimo sa tim. Zadnjih dana stalno je povraćala. Ličila je na leš koji hoda. Dobila je dozu, prevrnula oči i ostala u tom položaju na radioničkoj stolici. Moj red. Isti špric, ista igla, isto odstojanje. Idemo. Još jedan beg od stvarnosti. Mrak.

 

Nedelja 04:35

 

Otvorio sam oči. Iznad mene infuzija. Kaplje sporo, kap po kap…

 

 

Marina, počivaj u miru (1984 – 2012)

 

 

AFORIZMI: Naš cilj je da uđemo u EU. Dosta smo brukali samo sebe

$
0
0

Radim na crno.

Borim se protiv sive ekonomije.

 

Onaj koji ne razume ne može se urazumiti.

 

Nizak standard diže pritisak.

 

Sve će to sirotinja p(oz)latiti.

 

Tek kada se usereš shvatiš koliko gaće vrede.

 

Ni u paklu nije loše

ako pre toga niste živeli u raju.

 

Što mi plata više kasni duže mi traje.

 

Naš cilj je da uđemo u EU.
Dosta smo brukali samo sebe.

 

Kod nas je uvek veselo.
Prava ludnica.

 

Goran  IVANKOVIĆ

 

 

Zločinac se vratio na mesto zločina,

ali policija nije imala vremena da čeka!

 

Umne ljude smo razaslali po svetu.

Zašto da nam ovde kvare prosek.

 

Nama je petak trinaesti dan kao i svaki drugi.

Pun jeze i užasa!

 

Nikako nas ne mogu pokoriti.

Svoje nemamo!

Tuđe ne damo!

 

Nema mita.

Nema korupcije.

Pocrkaćemo od gladi.

 

Veselin Lari Mišnić

 

 

Preuzeto iz:

Veselin Lari Mišnić, Aforizmi, Beograd, 2013.

 

POČEO SAJAM KNJIGA!

$
0
0

Počeo je Sajam knjiga, raj za sve nas knjigoljupce!

Posetioca je za prvi dan bilo više nego dovoljno, interesovanje publike je bilo na zavidnom nivou, komunikacija sa kupcima više nego zanimljiva. Iznenađenja će, do kraja Sajma, svakako biti, stoga vam preporučujemo da ga posetite, makar jedanput.

Dođite, posetite nas, na gonjem smo prstenu, izdavačka kuća PRESING.

Prenosimo vam deo atmosfere:

AFORIZMI: I priroda je počela da se budi, samo Srbija spava

$
0
0

I priroda je počela da se budi, samo Srbija spava.

 

Naš predsednik u farmerkama obilazi teren. Po tome smo već u Americi.

 

Srbija uskoro mora da se veže za neku velesilu. Recimo, Crnu Goru.

 

Miodrag Lazarević

 

 

Mi smo miroljubiv narod.

Sve dok ne počnemo da ratujemo!

 

Od kad su nas saterali u ćošak,

ne popuštamo ni za pedalj.

 

Glumim u filmu strave i užasa.

To je moj život.

 

Vlada nam je takva

da nije sposobna ni da padne.

 

Velike sile su u poslednjem ratu polomile zube.

Naše.

 

Veselin Lari Mišnić

 

 

Preuzeto iz:

Veselin Lari Mišnić, Aforizmi, Beograd, 2013.

 

Mario Lovreković: KLAVIER

$
0
0

KLAVIER

 

Šutjela je, jezikom zašivenim za usne. Trpjela je. Slijepa bješe za kopilad od svijeta. Treptajem oka, nježnošću trepavica, koje nužno padaju prema dolje, Samara bješe pretjerano savršena za mene. Isprva je samo stajala u tišini, upijala tonove koje moje čudne misli rađaše. Dodirnuti ju htjedoh, osjetiti, kožu joj proživjeti u sebi, probaviti, međutim zastao jesam, jer progovorila je nježnom glazbom, melodijom dobrote i sjete.

Svaki osjećaj znala je prožeti kroz crne tipke na klaviru, znajući da stojim na rubu sobe i promatram ju. Samovala je, oduvijek, uljez sam bio gledajući divotu koju nikada nisam zaslužio vidjeti. Pažljivo sam okretao stranice, note, saslušao sve što mi želi reći, povjeriti, dočarati.

 

Stolac satkan od pepela i sjene, i ona na njemu; utopiji posvjedočih tada. Prste je plela dok se svjesnom prozivala, plakala uživajući povratak među žive, snivala u zapetljajima tuge, okorjele ogoljene samoće koju je iščekivala, pomirila se s njome.

Priđoh joj, duhom nagoj i slobodnoj, savršenoj u svim nitima postojanja, potom poželjeh da samo meni melodiju posveti, da ju ubije u tonu za kojeg taktova nema. Poželjeh da barem jednom duge prste meni pokloni, da ih zabije u prazno tkivo koje jedva na kostima držim, i ne marim što tako jest.

Gledao sam kako svira i poziva me, rastapa se kroz smrtnost, utapa me u glupost; drsko odlazi u vječnost. Gledao sam kako joj meso prže, mudraci od nekih stranih nota, i kako joj moje misli prelaze u kosti, srž koju nikako nije mogla izgubiti.

Svirala je na klaviru, u sobi bez zraka, gdje umrli smo svatko za sebe, kao ptice u kavezu, ili konopci u vatri. Moguće da bih i duže uživao u njoj, moguće da je i bolje ovako, da je ponekad nema, jer ljepotu njenu volim, kao i svaku crnu nježnost koju glazbom mi podari, i svaki suton koji s razlogom pokida, i svaku žilu koju mrtvu mi pokaže.

Među nama je, živa, a ne živi. Spališe joj biće, pripiti umom i tijelom, oni koji nisu mudraci, učiniše to onda kada se zlo bez pravde činiti moglo, jer paklena ona bješe, kazivaše jadnici; prstiju od zla začarati je mogla, kazivaše bezbožnici.

Zapazih kako i dalje samo nju vidim i čujem, u kući koju posjetih, u domu ljudi koji umriješe davno. Zavoljeh nju, nasljednicu s druge strane postojanja, koju vječno ću barem savršenu slušati. Zaluđen, moguće i zagrliti, protratiti, jer voljeti ju neću znati, ugledati živu nikada smjeti, moći. Gorjela je, miris joj osjetih, zatvaram ga duboko u sebi.

Pa kod idućeg čina, kada se odmori i zapečati ukazanje pored klavira, spaliti ću vlastito biće, postati prah njezine volje, dio koji joj nedostaje, njezino srce.

 

 

 

KRAJ

 

 

AFORIZMI: Traže najvećeg lopova, a on se u državi krije

$
0
0

 

Razbio sam budilnik. Šta ima da me podseća na stara, dobra vremena!

 

Na dan izbora obukao sam svečano odelo i otišao- u kafanu.

 

I ja živim od penzije- reče džeparoš iz trolejbusa.

 

Neka štrajkuju ti radnici. Oni ionako ništa ne rade.

 

Političari barataju brojevima, procentima… To je interesni račun.

 

Traže najvećeg lopova, a on se u državi krije.

 

Političari ne pišu aforizme. Oni ih pričaju.

 

Miodrag Lazarević

 

 

Nešto mi je palo na pamet.

Hitno moram da snimim mozak.

 

Ja sam sportski tip.

Imam samo 20 odsto masti u organizmu.

Ostalo je salo.

 

Bio sam lep kao slika.

A  onda me je vreme retuširalo.

 

On je harizmatična ličnost.

Pleni sve što stigne.

 

Sirotinja stalno nešto gunđa.

Bogati su naučili da ćute i trpe.

 

Rat je prošao.

Počivajmo u miru.

 

Veselin Lari Mišnić

 

 

Preuzeto iz:

Veselin Lari Mišnić, Aforizmi, Beograd, 2013.

 

 


„Džejms Džojs na Mediteranu“ – Treća antologija savremenih pesnika 21. veka

$
0
0

Ljubav i muzika

„James JOYCE na Mediteranu“  –

Treća antologija savremenih pesnika 21. veka

Redakcija e-časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani Kolodvor objavljuje konkurs za svoju treću antologiju u čast irskog pisca Džejmsa Džojsa.

Pesme i eseje inspirisane poezijom i prozom Džejmsa Džojsa možete poslati na mail:

klubumetnika.zvezdanikolodvor@gmail.com

Rok za slanje 31.12.2017. godine.

Detaljnije informacije na blogu:

http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/

Redakcija

Online magazine Art

(e-časopis za umetnost i kulturu)

Zvezdani Kolodvor

AFORIZMI: Lazarević

$
0
0

Mole se studenti sa luksuznim automobilima da se iz pedagoških razloga ne parkiraju u blizini fakulteta.

 

Vozim, dakle postojim.

 

Vozači džipova misle da za njih ne važe saobraćajna pravila.

To isto misle i saobraćajci.

 

Odlaze nam najbolji.

Neki u zemlju, neki iz nje.

 

Od same smrti jedino je gora nemoć koja joj prethodi.

 

Uvek je u životu opasno kad novac više nije bitan.

 

Dolazi još jedna Nova godina.

Nekima će biti prva, nekima poslednja.

 

Čovek ostari onda kad ima više uspomena nego planova.

 

Kako godine prolaze, sve nas je teže obradovati ili iznenaditi.

Samo je tuga izvesna.

 

Po parkovima sede penzionerii igraju šah. To su poslednje bitke koje vode i poslednje pobede koje mogu postići.

 

Miodrag Lazarević

Vojislav Vukomanović: ČEKAJUĆI SLOBODU

$
0
0

ČEKAJUĆI SLOBODU

 

Rođen sam u ženskom zatvoru u Požarevcu. Ni kriv ni dužan. Keva je tu izdržavala kaznu zbog krađe u zlatari. Ljudi pričaju da uopšte nisam plakao po dolasku na svet. Kažu, da čim su me izvadili iz utrobe, da sam rukama posegao ka rešetkama. Kao da sam znao kakva me budućnost čeka. Ćaleta nikada nisam upoznao. Kevu su u međuvremenu pustili, ali je ona zapalila preko grane zaboravivši na mene. Poslali su me u ustanovu za decu bez roditelja.

 

Sa navršene dve godine, jedna fina porodica me je usvojila. Stariji bračni par bez dece. Krenuo sam u obdanište. Bilo je super. Po ceo dan zezanje, jurnjava sa decom, igra na penjalicama i u pesku. Na kraju igre, uvek bih dolazio do rešetkaste ograde koja je okruživala obdanište. Dugo bih se držao za metalne šipke. Zevao bih opčinjeno u ljude i automobile koji jure. Iz obdaništa pravo kući, iz kuće u obdanište, i tako u krug. Jednog dana, u toku jurnjave, neki mali iz grupe padne i polomi nogu. Druga deca, iz samo njima znanog razloga, pokažu prstom na mene, kažu kako sam ga gurnuo. Naravno, moji tadašnji roditelji me brže/bolje vrate nazad u ustanovu.

 

I tu je bilo ok. Redovna klopa, toplo, WC, samo nas nikada nisu pustali napolje van domskog kruga. Jednom je trebalo svi da idemo u Zoološki vrt, ali sam ja taj dan dobio temperaturu i proliv i ostao u krevetu. Nedugo zatim, pojavila se neka hraniteljska porodica iz Vojvodine. Poslali su me kod njih. Hteli su da idem u muzičku školu, da naučim da sviram klavir. Ok, šta je tu je, krenuo sam u muzičku. U levoj ruci torba, u desnoj note. Buku instrumenata nadglasavao je plač dece dovedene protiv svoje volje. Njihovi roditelji su tako lečili komlpekse iz mladosti. Pokušao sam, trudio se, ali profesor je rekao kako sam ekstremno netalentovan, da ne bih mogao ni dobošar da budem. Ubrzo, vratili su me u dom, jer jelte, shvatili su da neće dete koje nije Mocart.

 

Stigao je i moj sedmi rođendan. Sa njim i polazak u školu. Nisam bio nešto preterano oduševljen povodom toga. Dobio sam ranac pun knjiga i svezaka koje su bile teže od mene, olovke, bojice i blok. Škola ko škola. Ne daju ti da razmišljaš svojom glavom, non stop učiš nešto što je neko drugi napisao, od malena ti ubijaju kreativnost. A škola u istom krugu gde i dom. Šetnja od jedne zgrade do druge, beton, nebo, i svuda te proklete rešetke na prozorima. Plivao sam nekako, razred po razred. Neki put dobar, neki put vrlodobar, jednom čak i odličan, ali to na tromesečju. Taman što sam krenuo u sedmi, na početku polugođa, profesoru matematike nestane novačnik. Tamo-ovamo, frka-panika, nabede mene da sam ukrao. Vaspitač me šamarao zahtevajući da priznam. Priznao sam, iako nisam, samo da me ne bi tukli više. Pošto sam imao punih 14 godina, momentalno su me spakovali za Kruševac.

Popravni dom Kruševac. Od milošte Kruškica. Tu je počelo pravo školovanje. Ako do tada misliš da si neki mangup, brzo skapiraš da nisi ni “m“ od mangupa. Zato ima ko jeste. Naučio sam hteo ne hteo, kako da šibicarim, džeparim u prolazu, kako da udarim, kako da primam udarce. Tu sam se prvi put napio, prvi put poljubio sa devojkom (iz ženskog dela doma), prvi put dobio upalu pluća.

Dnevni red se poštovao. Ustajanje, fiskultura, doručak, dnevne aktivnosti, ručak, odmor, slobodno vreme, večera, spavanje. Povremene šetnje po dvorištu bile su jedini kontakt sa spoljnim svetom. Visoke opasane zidine sa bodljikavom žicom na vrhu, i naravno, rešetke, rešetke na prozorima za svaki slučaj. Posete su bile svakog drugog vikenda. Naravno, meni niko nije imao da dođe. Mada, dok sam krišom posmatrao lica tih roditelja koji su dolazili u obilazak svojih „mezimaca“, shvatio sam da je možda i bolje što nemam nikog. Dani su bili isti, bitno da prolaze.

Nakon dve relativno mirne godine, izbije sranje. Tuča u kuhinji. Jednog štićenika izbodu nožem u stomak. Napravi se velika frka, ko je, šta je, i optuže mog cimera. On bitanga slaže da nije on, prebaci krivicu na mene. Poveruju mu. Jebiga, ćale mu je bio rođak jednog od čuvara. Opet najebem, ni kriv, ni dužan. Optužba za pokušaj ubistva.

 

Premeštaj u Valjevo. Maloletnički zatvor. Prvo veče i prve batine. Tukli su me plastičnim flašama napunjenim vodom i mokrim novinama kako bi se što manje poznavali podlivi. Dobrodošlica za nove članove. „Ako ne želiš batine svakodnevno, priključi se nekom klanu, ekipi. Uglavnom, ne smeš biti sam“ – tako su rekli.

U dvorištu i kuhinji znalo se gde koja ekipa sedi. Beogradska, niška, kragujevačka itd. Kome da se priključim kada ni ne znam odakle sam poreklom? Rođen u zatvoru, kutiji, ne verujem da bi me čuvari primili da se družim sa njima. Na kraju sam se uhvatio sa momcima iz teretane. Njih desetak se držalo zajedno bez obzira što nisu bili iz istih gradova. Trebao im je potrčko, neko da donosi vodu, dodaje peškire i tegove. Jebiga, tako se počinje. Ubrzo su me prihvatili.

Počeo sam da bildujem. Redovna klopa, redovni treninzi, malo obaveza, i leđa koja rastu. Svaki mesec po par kilograma više i par centimetara preko leđa. Malo po malo i došlo je punoletstvo. Upravnik je čuo da punim 18 godina. Naručio je tortu specijalno za mene. Čokoladnu! Teretanci su uspeli da prošvercuju alkohol i kurvu kao specijalni poklon. Prvi seks, sa ribom starijom 15 godina, i pičkom širokom kao sandala. Nema veze, poklonu se u zube ne gleda. Upravnik je obećao izlazak u grad. Nikada nisam bio u gradu. Osamnaest godina je prošlo, a ja uvek u nekoj vrsti konzerve.

Danima sam zamišljao, iščekivao taj izlazak. Kad oćeš, moša. Izbije pobuna zbog loših uslova i jednom čuvaru drpe utoku. Upravnika ekspresno smene i moj izlazak u grad propadne. Ponovo sve po starom. Sklekovi, teretana, dnevne obaveze. Vanredno sam završio školu za bravara i naučio vožnju na staroj osmici koja je u zatvorskom krugu stajala ko zna odkad. Koristio sam svaku priliku da namolim čuvara bar dva kruga da me pusti oko poligona. Par meseci kasnije, za vreme iznenadnog pretresa, kod mene u sobi nađu onu utoku što je nestala za vreme pobune. Plus mobilni telefon.

– Znači ti si taj!!! – urlali su čuvari.

– Nisam ja, ljudi, svega mi – pravdao sam se – Nemam pojma odakle to kod mene! Pa šta će meni mobilni kada nemam koga napolju da zovem.

– Ne pali to kod nas, dečko. Samica do konačne odluke!

Dva dana u samici. Ja, buđ, bubašvabe, čučavac iz koga se širi smrad. Povremeni obroci bačeni na pod bili su jedina veza sa spoljnim svetom. Upravnik je bez mnogo razmišljanja potpisao premeštaj u pravi zatvor.

– Dečko, punoletan si. Nisi više naša nadležnost.

Spakovao sam stvari. Centralni zatvor u Beogradu. Prohladno jutro sa kišom. Stigao sam baš u trenutku dok su dva pandura batinala nekog matorca u hodniku potpuno golog. Odveli su me kod upravnika.

– Mali… Krađa od službenog lica nije mala stvar.

– Ali gospodine…

– Tišina! Ćuti. Šta je bilo!? Da nećeš da mi kažeš da nisi kriv. Pa ovde svi tvrde da su nevini. Hahaha. Ko će tebi da veruje kada si ceo život proveo iza rešetaka… Poštuj pravila, i za dve godine možda izađeš odavde. Možda…

Pokazali su mi ćeliju. Prve noći nisam spavao. Pokušavao sam da se setim gde i kada sam se u životu toliko zajebao da prolazim ovako. Nisam uspeo. Sutradan, u dvorištu, sreo sam par likova sa kojima sam bio u Kruševcu i Valjevu. Višestruki povratnici. Zvali su me u ekupu. Preskočio sam, ovaj put rešen da ne ulazim ni u kakve klanove, da gledam samo svoja posla.

Čuvar Rade me zagotivio. Donosio mi je ponekad sportski žurnal, garderobu i patike od njegovog sina koje bi iznosio, jednom čak i pečenje preteklo sa slave. Mesec po mesec, i kazna se istopila. Pozvali su me u upravnikovu kancelariju.

– Momak, sada si slobodan čovek. Evo papira sa potpisom i pečatom koji to potvrđuje. U ovoj koverti imaš nešto novca dok se ne snađeš za par dana. Pamet u glavu.

– Ok.

Rade me ispratio do izlaza. Pozdravili smo se kao rod rođeni. Zaplakao sam, a on me pomazio po kosi, kao sina. Rekao mi je da se čuvam i da se više nikada ne vidimo unutra.

Konačno, napolju! Sloboda čoveče! Pogledao sam levo, pa desno. Nisam verovao. Sve je izgledalo neobično. Potpuna promena i pometnja u glavi. Umalo da me zgazi auto dve ulice ispod. Lutao sam satima, gubio se po velikom gradu, vrteo u krug, dok na kraju nisam našao smeštaj u nekoj straćari na Čuburi. Stariji čovek izdavao je sobe za samce. Uveo me je u prvu.

– Evo dečko, ova nije loša. Okrečio sam je, nema dve nedelje. Imaš garderober, lavabo, krevet. WC ti je pozadi.

Ugledao sam rešetke na prozoru.

– Izvinite, je l’ imate neku sobu bez rešetki na prozorima?

– Imam, ovu pored. Ajde da pogledaš… Ali manja je od ove.

– Nema veze, uzimam.

Prišao sam prozoru i otvorio ga. Nepoznat osećaj me je preplavio. Spavao sam pored otvorenog prozora. Ujutro sam krenuo u potragu za bilo kakvim poslom. Slaba vajda. Čim bi čuli da sam bivši robijaš, još bez neke velike škole, okretali bi glavu.

Nekako me je primio lik što drži stovarište pića da radim na utovaru i istovaru. Težak posao, kinta još gora. Ili sam po ceo dan teglio gajbe, ili vozio kamion sa pićem i gazdu na proslave gde je on pio sa gostima, a ja satima čekao u kabini. Preskakao sam obroke. Sve pare išle su na kiriju. Zima se bližila, a ja bez cipela, jakne, kape. Na sve to, gazda stovarišta mi je rekao da od prvog ne dolazim više.

Vukao sam se ka kući, kao prebijen. Pratio me je gazdin sin. Povrmeno sam ga viđao na stovarištu. Nikada nije radio. Vozio se kolima, odvijao muziku do daske, uzimao pare krišom iz kase.

– E brate! – povikao je – Je l’ hoćeš da zaradiš neki dinar?

Zbunio sam se.

– Ne znam… Šta treba da se radi?

– Vidm da dobro voziš kamion…

– Aha…

– Kako voziš auto?

– Dobro, naučio sam u Valjevu. Imali smo organizovanu obuku.

– Super. Vidiš, treba mi neko ko bi sutra mene i moja dva ortaka odvezao na jedno mesto. Sačekao bi nas 5 minuta, i posle odvezao dalje. Ne bi morao ni da izlaziš iz auta. Samo sediš unutra dok se mi ne vratimo. Zavališ se, slušaš radio, uživaš. A, šta kažeš?… Dobro plaćam.

Izvadio je svežanj novčanica. Koliko novca! Za taj novac mogla je da se plati kirija za par meseci i još da se ima za jelo svaki dan. Stomak je zakrčao, telo zamislilo novu jaknu i cipele na sebi, i iz praznog želudca je izletelo – Pristajem.

– Odlično, budi sutra u onom parku preko puta u 11.

 

Prevrtao sam se po krevetu celu noć. Razmišljao sam da li sam pogrešio, da li da se pojavim sutra. Odlučio sam da idem. Nikada u životu nisam nikoga zajebao ili prekršio obećanje, pa neću ni sad.

Došao sam na ugovoreno mesto. Prijatelj je dovezao auto i predao mi ključeve. Ugasio mi se par puta dok se nisam navikao na kvačilo. Posle je sve krenulo normalno. Kao vožnja bicikla. Navodili su me kuda da vozim. Levo, desno, opet desno dok nisu rekli da stanem.

– Slušaj. Ne gasi auto. Eto nas brzo.

Izašli su. Pogledao sam u retrovizor. Izvadili su iz gepeka sportske torbe, i utrčali u obližnju zgradu. Pogledao sam natpis na vratima. Državna banka. Nakon dva minuta, začuli su se pucnji iznutra, zatim vrisak. Niko nije izlazio. U jednom trenutku, gazdin sin je istrčao, okrvavljen, sa pocepanom čarapom na glavi. Doteturao se do auta, i pao pored. Opkolila me je policija.

– Izlazi napolje! Ruke u vis!

– Klekni! Ruke iza glave!

Osetio sam jak udarac kundakom u glavu. Osvestio sam se u kolima. Vozili su me i usput tukli. Nakon dvadesetak minuta, zaustavili smo se. Dvorište centralnog zatvora. Povratak na staro mesto.

– Izlazi napolje!!! – dreknuo je jedan od policajaca.

Vukli su me do ćelije. Stare, dobro poznate face, dobacivale su nešto sa strane. U hodniku je stajao Rade. Gutao sam knedle veličine planine. Ubijao me je osećaj sramote što se opet vidimo. Oborio sam glavu.

– Neka, ja preuzimam odavde – rekao je.

Uhvatio me je pod mišku. Poveo me je ka staroj ćeliji. Koračali smo ćutke. Nisam mogao da ga pogledam u oči. Otvorio je vrata i skinuo mi lisice. Rešio je da prekine tišinu.

– I, kako je napolju?

Prišao sam prozoru. Oblaci su izgledali nikad lepše. Uputio sam pogled negde daleko i uhvatio se za rešetke.

– Nije loše… Ali, nije loše ni unutra…

 

 

Petar Šumski: SRBOPEJA

$
0
0

SRBOPEJA

 

Kada vetar ovde duva
kapa glavu jedva čuva!
A i lišće s grana leti
ostaće nam sam’ goleti!
Kada ovde malo dune
slavuj s grane odma’ prne
i odleti sunce gde je
da ga tuđa para greje…

Sve se snaše poudaše
al’ za tuđe, ne za naše!
Što su tuđi tako bitni
kad na oko baš su sitni?
Ja sam kršan al’ me neće
tuđin snaši ćevap meće!
To što tuđin ima spolja
to ja nemam – jer sam golja…
Te se naše snaše daše
da ih tuđin s evrom paše…

Propadamo mi bez kraja
tuđini nam stežu jaja…
Pa hrlimo ka Evropi
da nas birokratos škopi…
Ostadosmo mi bez muda –
potucamo se koj-kuda…
Nije ovo zemlja sreće
kad nam tuđin kurac meće!
Kada naše snaše kreči
dok lancima evra zveči!

Već je ovo zemlja čuda
na čelu joj dvorska luda
što prodade sve od reda
vakciniše naša čeda!

Merkelova sve to merka
pa se kezi kao zverka…
Nadima se sva od sreće
i evre mu za pas meće
i još neki kredit pljune
da narodne stiša bune…

Sija luda sa svog trona
misli da je primadona…
Sve odreda ona pljuje
da je narod bolje čuje!
Nema meko – samo tvrdo
a i nije neko čudo:
imalo se gde učiti
kak’ se lažno predstaviti!

Al’ se jagnje baš ne beli
niti bleji vazdan celi
već na sivo dlaka vuče:
da l’ je vučić ili kuče…?

Zagonetka nek ostane
do poslednjeg lista s grane!

*

U Srbistanu zabeležio
leta gospodnjeg 2017.
ni blejač, ni zevač
već Narodni pevač! 🙂

Petar Šumski

Aleksandar Stevanović: Ča(n)kre

$
0
0

           – Postoji sedam čakri. Prva čakra se nalazi između anusa i genitalija. Nemoj da se smeješ! Ona je tvoja veza sa zemljom i preko nje crpiš energiju. Ta čakra mora biti otvorena i stimulisana kako bi energija nesputano tekla kroz tebe. Moraš da očistiš svoj um i da se oslobodiš stega. Kada energija počne da puni tvoje telo, i krećući se spiralno stigne do tvoje glave – tada ćeš doživeti prosvetljenje, doživećeš sjedinjenje sa Istinom. To je planetarna energija. Veruj mi, tvoje nesanice će nestati, nećeš biti bezvoljan, nestaće i telesni i duševni umor.

– Shvatam ja tebe, ali to ne radi na meni. Jednostavno – ne radi. Možda nešto nije u redu sa mojim čankrama.

– Čakrama. To je zato što odbijaš da otvoriš svoj um. Moraš da otkloniš blokatore.

– Sedeo sam na goloj zemlji više od sat vremena, spojio prste kako si mi rekao, zatvorio oči, i onda sam izgovarao: lammmmm. I ništa! Dalje, probao sam da se uzemljim tokom spavanja. Vezao žicu oko članka, pa za radijator. Opet ništa! Tek tada nisam spavao. Možda ja kao jedan sirovi Balkanac i nemam čankre.

– Čakre! Zapamti – čakre! Shvati ovo ozbiljno. Ako je blokirana prva čakra može doći i do anemije, artritisa, išijasa, hemoroida.

– Ej, bre, nemam šuljeve.

– Imaćeš ih. Očigledno ti je potrebna profesionalna pomoć da otvoriš tu čakru. Ja idem kod jedne Tajlanđanke koja je odlična sa akupresurom. Idi i probaj. Samo probaj. Ali obećaj mi da ćeš se potruditi da oslobodiš svoj duh. E, samo pedeset evra, i veruj mi, već posle prve seanse ćeš se preporoditi. Molim te, idi samo jednom. Otvori svoj um.

*

Neugodnost je prošla. Neugodnost što leži go, blago raširenih nogu, uz samo peškir preko kukova. Nežna ambijentalna muzika, miris lotosa u vazduhu, njene ruke koje su vešto prelazile preko njegovih stopala, listova i butina, uz povremene pritiske na određenim tačkama, sve ga je to potpuno opustilo. Misli mu ne beže van te prostorije, van tog trenutka. Disanje njegovo, skladno i duboko, potpuno se uklopilo u zvuke prirode, u mirise… potok koji teče, more koje šumi. Jedva je bio svestan da se te tople i meke ruke, te ruke koje tako prijaju, koje kao da skidaju skramu sa svakog atoma njegovog tela, približavaju Prvoj čankri. Čakri, čakri! I onda… eksplozija! Cvet koji se najednom otvara, bujica koja probija ustav, planina koja se ruši. Trneća toplina je osvajala njegov stomak, obuzimala lagano pluća, pri čemu snažno i duboko udahnu, prelazila na ramena, slivala se u ruke. Nezadrživo poput plime se pela ka njegovom mozgu. Da li će sada spoznati Istinu? Još tren, još samo tren i…:

– Koliko za „srećni završetak”?

– Još pedeset evla.

 

Morian Lagartija: Paragvaj

$
0
0

Evo me, sad sam bolestan. Jesam li tražio bolest? Mogu reći – ne, na isti način na koji to može reći i preljubnik, koji hodajući, zalutao, nepoznatom stazom, nije tražio ljubavnicu, ali je naišao na nju, kako stoji ispod drveta u mraku, uživajući u noćnoj tišini. Nijesam tražio bolest, niti me ona čekala kao neko nasledstvo, nego sam joj neznajući, slijepo, hrlio u susret. Ali zar će ljubavnik moći, čistog srca i bez trunke grižnje savjesti, da kaže: zahvaljujući njoj, i samo zahvaljujući mojoj ljubavnici, preljubnik sam postao, kao što, u duši neiskren, tvrdim za sopstvenu bolest da me čini bolesnikom.

Naš religijski red (ne pada mi na pamet da kažem koji) zasniva se na strogo i unaprijed utvrđenom poretku. Neću reći ni da je taj poredak surov na onaj način na koji jeste bilo koji u istoriji ljudskog roda. Niko nikoga tu ne udara kamdžijom po glavi da bi zadovoljio sopstvenu pohlepu. Niko nikoga tu ne baca u napor da radi nešto dosadno. Obavezno je poštovanje svetaca koje već poštujemo, a tu smo svi oslonjeni na svoju dobru volju i na tome se sve završava.

Elem, uzrok ovoj mojoj bolesti, koju pominjem u prvom redu, nije ništa drugo do taj poredak. Tako, moguće je da, zbog svega toga pomalo osvetoljubiv, i onda ponešto nepravedan, brzopleto osuđujem ovaj poredak, ali meni je on najteža tegoba koju je ljudski rod mogao smisliti. Možda zaista i jesam preosjetljiv zbog bolesti, ali ovo pišem uvjeren da ću preduprijediti tešku nesreću koja se sprema, jer ovaj poredak, proričem, ima budućnost u širenju i sveopštem prihvatanju, a ne vidim kako bilo kakva bolest, koja nije ludilo, a ova moja nije, može da prouzrokuje takvu bojazan ako nju zaista ne izaziva sam poredak. Inače cilj ovih redova se ne svodi samo na osuđivanje i ubjeđivanje, ne, to je samo, začin, da upotrijebim kuhinjski izraz. Misija i glavna svrha ovoga spisa je da ga obmotam oko nožice jednog od golubova što mi dolaze pod prozor namamljeni zrnom pšenice, što je svako jutro stavljam na prozorsku dasku, ne bi li otišao tamo negdje, nekom budućem umu, pa ovaj saznao glavne karakteristike prokletog poretka, a onda pronašao način za njegovo uništavanje, jer ja mu za sada takvog načina ne nazirem. Leti golube, leti. Tamo negdje gdje su ljudi još uvijek ponosni što su vesela srca radili sa kazanima punim istopljenog željeza za dobrobit svoje države, pa razigranih nogu vraćaju se kući, znajući da ih žena čeka sa osmjehom, dok u ruci drži poklopac od šerpe sa ukusnom večerom, jer oni poslije večere i ne sanjuju šta ih čeka, odnesi im golube ovu poruku, neka je čuvaju, za buduća pokoljenja.

Pod bakarnim krovom, jedne od mnoštva visokih kula našega Hrama, ispod uskih i visokih prozora skupljaju se oblaci. Iza jednog od njih živi Vrhovni Kinjor. Svako bi, potjeran običnom ljudskom radoznalošću, poželio da gleda kroz taj prozor, odozgor, kako nastaju munje u oblacima, ali da li Vrhovni Kinjor na taj način zadovoljava sopstvenu radoznalost to niko od sveštenstva kojem pripadam ne može pouzdano znati, jer nikad nije bio tamo. Osim što je učenjem i propisom odlazak gore zabranjen, preprečen je i strmim i bezbrojnim stepenicama, mjestimično obrušenim i stoga nesigurnim, a osim toga mnoge stepenice ne vode nigdje, i bez mape nije moguće ni sopstvenu sobu pronaći, a koliko znam niko ne posjeduje mapu za gornje djelove Hrama, čak ni Grumpusi, koji prolaze posebnu obuku, i napamet znaju puteve kojima se spušta dole i obrnuto.

Ono što sveštenici mogu znati o Grumpusima, to je da oni jedanput godišnje prenose naredbu Vrhovnog Kinjora, ali ta naredba se ne odnosi na neko pojedinačno izvršenje, nego je svečanog karaktera, da se tako izrazim. Jedanput godišnje, dakle, dolazi naredba od Vrhovnog Kinjora i tiče se iznošenja Velike Knjige ispred oltara kako bi pastva imala prilike da je vidi i da joj se divi. Ali svako zna šta da radi kad dođe dan iznošenja Velike Knjige. Na oltaru su slikama otkriveni su neki detalji iz Velike Knjige, koji su predviđeni za pastvine potrebe, a pored toga pastva ima i Malu Knjigu na raspolaganju, tako da su sveštenici oslobođeni dužnosti da pastvi čitaju iz Velike Knjige. I na tome se sve završava. Ipak, svaki put od Vrhovnog Kinjora stiže to naređenje koje je više običaj, protokol, nego pravo naređenje. I bez njega bi se dešavalo sve što se dešava.

Dan nakon što naređenje pristigne, vrši se iznošenje Velike Knjige i taj dan je moguće, i jedino tada tokom čitave godine, vidjeti Vrhovnog Kinjora u Svetačkoj Hali. Rekoh vidjeti, ali to i nije sasvim dobro rečeno, jer tada je između njega i sveštenika tolika udaljenost da bi on mogao na lice staviti i masku – mi ne bismo primjetili nikakvu razliku. Ko je Vrhovni Kinjor, da li je svake godine to ista osoba? To se ne može znati, jer ga ne možemo prepoznati zbog udaljenosti, a ni po glasu, jer tada ništa ne govori. I baš u tom njegovom ne-govoru sadržana je najveća mudrost našeg Hrama.To ćutanje govori da ne treba ništa da se govori što se već ne zna. A to što se zna, na tome se poredak Hrama i zasniva, ali o tome kasnije.

Za razliku od Velikog Kinjora, Nadsveštenika možemo vidjeti i čuti svaki dan, jer nas on podučava, čitajući dijelove iz Velike Knjige. Konačno, postoje i poslužitelji i oni nam, kako im samo ime kaže, stoje na usluzi. Svaki dan dva puta dolaze da vide treba li nam nešto i ako treba, a to je u skladu sa poretkom, da to i izvrše. Osim te, oni imaju još jednu funkciju, koja se sastoji u tome da podrobno obavještavaju Nadsveštenika o stanju u kojem su zatekli sveštenika. Na osnovu tog izvještaja zna se da li je sveštenik prekršio poredak. Ako se uspostavi da je izvještaj bio lažan, poslužitelj, a ne sveštenik, snosi krivicu. A kazna? Eh, kazna! Slušajte priču, otkriće vam nešto o kazni:

Smješten sam u toploj i udobnoj sobi sa drvenim podom, u zapadnom dijelu Hrama, sa čijeg prozora se, pri zalasku sunca, vide oblaci boje zlata kako trepere ispod prozora Velikog Kinjora. Koliko sam samo puta uzdahnuo uzalud gledajući taj prizor.Uzdah je izazivala neobično jaka želja da odem tamo, nastala usled velike radoznalosti. Kakvu tajnu kriju prostorije iza tog prozora? Da li tamo obitava neko, neko koga nikad nijedan sveštenik nije uspio da vidi? Neko za koga i ne znamo da li postoji? Mogao sam samo da nagađam o tome i kad mi nagađanje dosadi da se, ipak, zadovoljim sa onim što znam, jer pastva ne zna ni djelić onoga što sveštenici znaju, zato što je, nama, nakon studija zabranjeno da dolazimo u bilo kakav dodir sa pastvom, makar, neko od nas, sveštenika i poželio da, na nekoliko trenutaka, pred njim se pojavi rođeni otac. I to je, uz zabranu da se ide u gornje djelove Hrama, druga zabrana na kojoj počiva poredak našeg Hrama. Obje ove zabrane su jednim dijelom korisne. Prva ima zadatak da ograniči sveštenikovu neobuzdanu radoznalost koja  bi ga mogla, i bez vrtoglavice, koštati smrtonosnog pada sa zamršenih i nesigurnih stepenica. A što se tiče druge zabrane (zabrane dodira sa pastvom) ona ne sadrži neposrednu korist kao prva, nego svoju korist ostvaruje preko toga što omogućava  da se nesmetano sprovodi treća zabrana. Pastva se, naime, boji poretka i to je sasvim vidljivo (možete posmatrati to strahopoštovanje na njihovim licima za vrijeme molitve upućene svecima), a važi i obrnuto, poredak se boji pastve, ali pastva to ne zna. I ovdje možemo prstom pokazati na ono što se zove treća zabrana, koja jeste usko povezana sa drugom, ali za razliku od prve i druge, koje su korisne, treća zabarana nije takve prirode. Zašto?

Najlakše mi je objasniti ako sada prizovem jednu pretpostavku. Zamislimo (iako je to nemoguće) da u mojoj sobi, dvanaest sveštenika, sa trinaestim Nadsveštenikom, sjede za mojim stolom a ja, pred svima kažem: „Ljudi ovo oko čega smo se okupili je sto“! Oni ne bi ništa ništa drugo mogli da kažu na to osim da potvrde ovo što sam rekao. Ali ako kažem: „Ljudi evo na stolu sjedi mačka sa devet repova“, teško da bi ko pristao da takvu izjavu prizna za istinitu. I svako od prisutnih za stolom rekao bi otprilike: „Ja, vala, ne vidim ni običnu, a kamoli mačku sa devet repova“. „Ali ja je vidim“, mogao bih da kažem, „evo je, mnjauče tako da moram da zatisnem uši“. Niko to ne bi ni čuo ni vidio. Mogla bi ta mačka, oštrim kandžama ogrebati me po ruci, i mogao bih se svima za stolom žaliti zbog ogrebotine, i prinositi je, očima svjedoka, kao dokaz, svi oni, koliko ih je, to ne bi mogli vidjeti, nego bi odmahujući glavom ustali i izašli iz sobe. E, to je u Hramu zabranjeno. To je ta treća zabrana. Ta zabrana je jasna: ne smiješ vidjeti stvari koje niko ne vidi.

To i jeste najvažnija poruka, esencija znanja, sadržana u ćutanju Velikog Kinjora, koje se svečano održava jedanput godišnje. To ćutanje, rekao sam, objašnjava da ne treba ništa da se govori što se ne zna.

Nadsveštenik, tokom desetogodišnjih predavanja, često nas je podsjećao da ta čuvena mudrost jeste duh koji sadrži, neizrečene, ali podrazumjevane još tri mudrosti, otkrivajući nam da ne smije ništa da se govori što se već ne zna, zato što:

  1. ne smije ništa da se vidi što ne može da se vidi,
  2. ne smije ništa da se čuje što ne može da se čuje,

III. ne smije ništa da se dodirne što se dodirnuti ne može.

Nad ovim trima mudrostima, kao oreol Velikog Kinjora, sija treća zabrana, sadržana u njegovom ćutanju. I ova zabrana se, to sam već rekao, razlikuje od prethodne dvije po tome što ne pretpostavlja neku vidljivu korist. Ona nije vidljivo i otvoreno korisna zabrana (makar mi, sveštenici ne crpimo iz nje nikakvu korist), ona je, prosto, zabrana bez objašnjenja, bez odgovora na pitanje: zašto? I ona je ujedno najstrožije kažnjiva.

A pastva je često krši, i ne znajući da je to prekršaj i zato sam rekao da, iako se pastva boji od poretka, važi i da se poredak plaši pastve. Ona ga ugrožava kršenjem ove zabrane. Zato je nama sveštenicima zabranjen svaki kontakt sa pastvom.

Dakle, ne znam tačno zbog čega, ali zbog nečega nije dobro da sveštenici saznaju od pastve kako da krše ovu treću zabranu.

To je najdublji, najopasniji, najteži, naj… „Kao zadatak sami dodajte, jedan po jedan, stotinu ružnih pridjeva u ovom superlativu i opet nećete biti ni blizu da dovoljno precizno opišete ružnoću ovoga grijeha, djeco moja“, često je govorio Nadsveštenik tokom svojih predavanja u Svetačkoj Hali. Mi, tada studenti, slušali smo ga, i takođe često po noći, tokom sna, imali košmare zbog ovog trećeg grijeha.

Ipak, vremenom u svemu se stekne rutina. Poslije nekoliko godina gotovo svako je prestajao da strijepi od ovoga grijeha. Vidiš sve što vide i ostali i zbog čega bi morao da  strahuješ. Dok imamo status studenata, mi smo spona između Hrama i pastve. Ne razgovaramo sa pastvom, ali idemo po namirnice, koje pastva sprema za Hram na dobrovoljnoj osnovi. Možda se samo jednom desilo, prilikom jednog odlaska u kuću gdje sam rođen, ne sjećam se više zbog čega, rekoh samo jednom se desilo, da sam primjetio moga sijedog oca kako širom otvorenih očiju gleda u prazan zid, kao da gleda u bog zna šta. Ja sam vidio samo prazan zid. Je li to bio taj treći grijeh, pitao sam se tada kao student. I kao da je, nekako, čuo moje pitanje, otac se trgnuo, naglo okrenuo ka meni i kao lopov uhvaćen u krađi oborio pogled.

Od dana kad sam postao sveštenik i od kada mi je zabranjen svaki dodir sa pastvom, nijesam naišao na nešto slično i to je prestalo da me brine.

Ali treći grijeh ne kuca i ne dolazi na velika vrata, nego na mala, kroz mišju rupu se uvlači treći grijeh, djeco moja, govorio nam je Nadsveštenik.

I zaista, negdje u četiri sata poslije ponoći, na onom prelazu između sna i jave, kad čovjek glavom izlazi iz sna, ali ostatak tijela je još tamo na nekom polju što samo u snu postoji, meni kao da je neko došapnuo riječ: Mokus.

Šta je to, pitao sam sebe nekoliko trenutaka kasnije, sasvim budan. Mokus?! Da li je to nečije ime? Razmišljao sam, za kolektivnim doručkom (koji nije obavezan!), da pitam nekog da možda nekad nije čuo nešto o tome.

Jer, jednom, za vrijeme kolektivnog doručka, prišao mi je jedan od sveštenika i pitao šta znači riječ Paragvaj? Sigurno da bih mu odgovorio da sam znao, ali nijesam, pa sam slegnuo ramenima, i sada ja imam pravo da od njega tražim istu vrstu usluge – jer može biti on zna šta je Mokus, kao što ja nijesam znao šta je Paragvaj.

Ali, saznao sam šta je (mislim na Mokus) još prije doručka.

Čim je svanulo – odlično se sjećam tog dana – otvorio sam prozor i posmatrao daleki brežuljak na horizontu, na kome se bješe pastva iskupila da dugačkim vilama skupi pokošenu travu. Svi su vredno i predano obavljali svoj posao, izuzev jednoga što je bio zabio vile u zemlju i oslonjen gledao, meni se tada učinilo, prema mom prozoru. Uplašen, povukao sam se nazad u tamu sobe, zatvorio prozor i navukao zavjesu od teškog mohera tako da onaj nije više mogao da me vidi.

Taj dan mi je ostao u sjećanju i zbog toga što je to dan kad svečano dolaze Grumpusi sa objavom da će Veliki Kinjor sjutra održati svoje ćutanje u Svetačkoj Hali. Objava ujedno sadrži i naređenje da se sjutra obavi čin iznošenja Velike Knjige ispred oltara. Grumpusi dolaze ujutro, prenose objavu i naređenje Nadsvešteniku, a Nadsveštenik, preko poslužitelja, sve to prenosi nama sveštenicima, da bi se, uveče, Grumpusi, po obavljenom poslu, vratili u gornje delove Hrama. Poslužitelji na taj dan dolaze svega  jedanput (umjesto uobičajenih dva puta), s ciljem da glasno i jasno, svakom svešteniku ponaosob, saopšte pomenutu objavu i naredbu. Na taj dan više ne dolaze.

I ubrzo, nakon što sam zatvorio prozor i navukao zavjesu, poslužitelj je pokucao na vrata. Otvorio sam vrata i on je svečanim korakom utrčao i stao nasred sobe. Leđima okrenut, kako svečanost propisuje, on je veoma glasno saopštio objavu i naređenje, da bi bio siguran da sam dobro čuo i da moj malo mogući, no ipak mogući, nedolazak ne spadne, zbog toga, u njegovu odgovornost. Onda je sitnim i brzim pokretima glave počeo da vreba da li ima neka neurednost u sobi, sumnjičavo je pritrčao prozoru i posmatrao malu rupu sasvim gore iznad. Podigao je nos, kao da njuši, okrenuo se ka meni i pitao: „Ima li možda miševa u sobi.” „Nijesam primjetio“, odgovorio sam. On je, zatim, razvukao usne u osmijeh, glumeći da je zadovoljan odgovorom, jer poslužitelji nijesu ni zadovoljni ni nezadovoljni bilo čime što zateknu u sobi, oni samo prenose informacije i trude se da ih što tačnije prenesu, i taj osmijeh nikad ne otkriva njihovo unutrašnje stanje, nego je prosto službom nametnut. Poslužitelj uvijek mora, i to stoji tako u propisu, inspekciju da završi osmijehom ma šta otkrio u sveštenikovoj sobi. Kad je nasmijani poslužitelj izašao, zatvorio sam vrata i spustio svoje tijelo u fotelju ne bih li što udobnije sačekao kolektivni doručak.

Za vrijeme čekanja otkrio sam šta je to Mokus.

To je, naime, stanje uma i tijela vidljivo samo onome ko uđe u to stanje i prema tome zabranjeno trećom i najstrožijom zabranom. Nijesam imao ogledalo u sobi, tako da će onaj ko bude, oko golubje nožice zamotan, pronašao ovaj zapis biti sada uskraćen za cjelokupan opis moga tadašnjeg oblika, mada sve i da sam imao ogledalo, pošto je promjena koja se dešava u tom stanju, rekoh, promjena kako tijela tako i uma, sumnjam da bih, pri susretu sa svojim odrazom, imao neki doživljaj koji bi bilo moguće opisom prenijeti čitaocu, a da pri tom pred čitaočeve oči ne izložim potpuno nerastumačiv niz riječi, jer u stanju, koje sam, sjećate se, nazvao Mokus, nalazio sam se, takođe i u ne-retoričkom stanju, koje je samo dio cjelokupnog stanja o kojem, smatram neophodnim, na ovom mjestu, moram nešto da kažem:

Najjednostavnije rečeno, čovjek pomoću riječi označava predmete koje vidi. Ovo je sto, zato što je neko odlučio da ćemo tako zvati drvenu ploču postavljenu na četiri nogara. To spada u retoričko stanje čovjekovo i u tom stanju mi se stalno nalazimo, jer na taj način označavamo stvari na koje nailazimo u stvarnosti. Ali, kad uđete u mokusno stanje, više se ne nalazite u stvarnosti, jer sve što vidite ne postoji i nemate pojma kako da označite nekom rječju bilo šta što vidite, čujete ili dodirujete. Stoga, to se zove ne-retoričko stanje.

Prije nego što sam postao Mokus, odlično se sjećam, sjedio sam u fotelji, što sam već rekao, i hvatala me želja, koja mora da se dizala iz one nakupljene, a nezadovoljene radoznalosti koju sam isto tako pominjao. Želja je rasla i dobijala na intenzitetu dok nije postala neizdržljiva. Tada, sjećam se, posljednje što sam pomislio bilo je: „Ne razmišljaj, to ne postoji.“ I već sledećeg trenutka postao sam Mokus.

A sada bih nešto rekao o njegovom tjelesnom izgledu. Mokus, koliko sam uspio da primjetim, Mokus ima mala, kržljava, goluždrava, bez dlake ili perja, modra, sasvim providna krila. Ona  vibriraju, pretjerao bih kad bih rekao da se pokreću, što se više primjećuje po promjeni u nijasni modre boje, koja u kratkim intervalima postaje otvoreno plava. A nožice, eh, te nožice su, bojim se reći, žablje, jer zbog opne između elegantnih kandžica podsjećaju na žablja stopala, s tim što nikako nijesu zelena, nego su boje ljudske kože. To su tako elegatne nožice, to je takva harmonija pokreta, a opet tako jedan odsječan, jasan, upadljiv i u prostoru završen pokret, to je takva lakoća, lagana mašina, rek’o bih, niz malih, ali intenzivnih eksplozija tik iznad poda, stola, prozora, kod mišje rupe, da me, iskreno rečeno, obuzme stid kad pomisli koliko su moje, ljudske, sposobnosti u tom pravcu jadne. Bio sam Mokus. I ovo je sve što mogu da kažem o tome.

Ipak, nisam osećao stid za kolektivnim doručkom što sam prekršio treće pravilo, samo sam se trudio da prikrijem sopstveni osjećaj nadmoći nad drugim sveštenicima. I planirao sam, naveče, kad se budu Grumpusi vraćali u gornje, vrhovne dijelove Hrama, da pratim jednog od njih, jer on će me, tako sam mislio, odvesti pravim putem tamo, pošto da idem sam, sigurno da bih izabrao pogrešne stepenice. Planirao sam da ga pratim u stanju koje sam nazvao Mokus, jer to stanje je nevidljivo za bilo koga drugog, pa i za Grumpusa, a pretpostavljam i Velikog Kinjora. Unaprijed sam, a na to me tjerala radoznalost, zamišljao tu, sada izvjesnu, situaciju, kada, nevidljiv, budem ušao u sobu Velikog Kinjora, pa sa prozora sobe, ili već šta je to gdje on živi, stao da posmatram oblake kako prave oluju.

To se, naravno, nije ostvarilo. Prvo zbog toga što je, tog dana, još rano izjutra, sjeverni vjetar počeo da urla i tako rastjerao sve oblake ispod prozora sobe Velikog Kinjora, a drugo zato što sam pogrešno procijenio Grumpuse, čemu je pogodovalo moje godinama uvreženo mišljenje o njihovim sposobnostima na osnovu njihovog izgleda.

Oni se ni po čemu ne ističu. Nemaju neku zajedničku uniformu, iako se, kod njih, odmah da uočiti, prije bih rekao sklonost nego obaveza, da nose pantalone od vunenog štofa sa košuljom. Može se desiti da su dvojica obukla pantalone slične boje ili košulju istog dezena, ali vrlo rijetko, i najvjerovatnije pukim slučajem, podudari se da su dvojica obukla pantalone iste boje i košulju istog dezena. A i tada, to su ljudi različite fizičke konstitucije i različitog starosnog doba, mada ni te njihove razlike nijesu upadljive, taman onako kako ih ni sličnosti ne čine izuzetnim. Izuzetnim ih čini jedino njihova vještina savladavanja strmih stepenica koje vode u gornje krajeve. Jako brzo odlaze tamo gdje bi svešteniku trebala čitava ekspedicija sa brojnim pomagalima, osim ako se ne bi, kršeći treću zabranu, zaputio tamo kao Mokus.

Čekao sam, to veče, Grumpuse na čvorištu, koje sam pronašao, naravno, uz pomoć mape i odakle, pet hodnika, strmim stepenicama, vodi u gornje krajeve. Ono što sam saznao je da nema nikakvog posebnog plana koji određuje na koji se način Grumpusi penju gore. Niti dolaze u isto vrijeme, niti odlaze istim putem kojim su došli. Jedino što sam mogao da pretpostavim u vezi sa njihovim povratkom jeste da se, možda, dvojica međusobno dogovore da zajedno krenu istim putem i ako je to tačno, neophodno je da jedan čeka drugog. Zatim, pretpostavio sam i da se, izvjesno, svih pet puteva negdje ukršta, jer Grumpusi su, naizgled, bez nekog pravila i nasumice odlazili, na osnovu čega sam zaključio da je sasvim svejedno kojim putem treba krenuti. Svi putevi vode u gornje krajeve iako, vjerovatno, ne svi na isti način. Sigurno će biti da je neki Grumpus bio više prilježan pa savladao tri načina prelaska puta prema gore, a neki više lijen ili ograničen pa samo jedan, pa i taj jedan mu je teško bilo savladati bez pomoći drugog Grumpusa. Krenuo sam za jednim koji je bio okretan, ali debeljuškast i to možda najviše zbog dobrostivog izraza lica, ali i zbog računa da je najlakše pratiti gojaznog Grumpusa. Pustio sam ga deset stepenika ispred i onda sam krenuo. Najbliže istini je reći da sam tada lebdio iznad stepenica, iako ne poričem da sam povremeno onim posebnim mokusnim stopalama izvjesno dodirivao površinu stepenika. Grumpus je puhtao od napora, ali nije smanjivao hitrinu hoda naviše. Trzao je gojaznim ramenima, a pojavili su se ubrzo i mokri krugovi na njegovoj pamučnoj košulji u predjelu pazuha.

U trku je, u međuvremenu, otkopčao najgornje dugme a koljena, koja je u početku dizao sasvim visoko, gotovo preko pasa, sada je malčice zabacivao kao da preskače ogradu. Njegova sve više naglašena sporost činila je da se rastojanje između nas, malo po malo, smanji sa deset na samo pet stepenika. Kad smo došli na pet stepenika razlike, Grumpus je naglo zastao, okrenuo se namršten i sjeo. Gledao je ka meni, ali nije odavao izgled čovjeka koji nešto primjećuje, naročito ako je to što treba primjetiti zabranjeni Mokus. Sjedio je satima. Tako je trom, pomislio sam već razočaran što sam baš njega odabrao da pratim ili da me vodi, kako se uzme. I namjesto dobrostivog namjestio je, sada, neki glupav izraz lica. Nije izgledalo da će uskoro ustati i nastaviti, ali sam čekao jer, zaboga, mora jednom nastaviti, to spada u dio njegove službe. Nakon dugog čekanja, glava mu je klonula, zaspao je i zahrkao.

Ispred jutra, ogorčen i besan, ostavio sam ga da spava i vratio se, zato što sam, valjda nekim višim čulom, osjetio ili u nedostatku boljeg izraza reći ću eto da sam namirisao da će poslužitelj, van običaja, opet i po drugi put, doći ubrzo u moju sobu da me obavjesti da će se prijepodne vršiti svečani čin iznošenja Velike Knjige ispred oltara, a poslije podne Veliki Kinjor će održati svoje ovogodišnje ćutanje u Svetačkoj Hali.

Znatno pre iznošenja Velike Knjige, kao i svake godine, donji dio Hrama je već bio ispunjen pastvom. Oltar ispred koga je, svake godine, svečanim korakom iznošena Velika Knjiga bio je odvojen od pastve rupom koja se, svako zna, širila od zida do zida, ali niko ni ne sanja koliko je bila duboka. Osim dubine pastvu su plašile i priče o toj rupi, koje je pastva sama izmišljala i za tu rupu su vezani njihovi najgori košmari.

Sve je bilo uobičajeno i po nepormjenljivom rasporedu postavljeno, osim što je pored rupe, sa ove strane gdje je oltar, sada ležalo svježe volujsko srce zavezano jednim krajem dugačkog svilenog kanapa. Vjerovatno je neki zapušteni student namamljivao pacova, iz, možda, samo njemu poznatih razloga, ili u kakvoj šali, ili za opkladu, pošto studentima, znate, svašta pada na pamet. Niko nije posvetio posebnu pažnju tome, pa sam zaključio da to nije novina koja se tiče same svečanosti, nego sasvim neplanirana aljkavost, kao što smo jednom pored rupe primjetili cipelu, doduše sa druge strane gdje je pastva, ali zar to nije svejedno, jer i jedno i drugo spada u neurednost Hrama. Nakon iznošenja, preostalo je još sakupljanje u Svetačkoj Hali. Svi smo, prema protokolu, ušli i sjeli. Veliki Kinjor je već bio za govornicom, ako je to ispravno reći, jer njemu ona zato ne služi. Uživali smo u tišini Svetačke Hale kad se kao eho proširio vapaj: „Aaaaaa!“ Sa čuđenjem u očima (a kako bi drukčije?!), pogledali smo jedan ka drugome i ubrzo nam je svima bilo jasno da smo po prvi put tokom trajanja svešteničkog poziva čuli glas Velikog Kinjora. Mislim da je svima bilo izlišno naknadno Nadsveštenikovo objašnjenje da to što je Veliki Kinjor prekršio ćutanje znači da je neko od sveštenika prekršio treću zabranu. I sveci su protiv njega, to je bila posljednja rečenica u dugačkom govoru koji je Nadsveštenik upriličio povodom ovoga nesvakidašnjeg događaja.

Srce mi je kucalo kao u prepelice kad sam se, konačno, vratio u svoju sobu. Možda je poslužitelj nešto primjetio? Kako su otkrili? Da li su Grumpusi ipak sposobni da vide nevidljivo? Njihov izgled vara? Možda Veliki Kinjor sve vidi i sve zna? Ne, znali bi da sam to ja. Niko nije pokazao ničim da zna da sam to ja. Možda i neće, kao što ni Grumpus nije pokazao da nešto vidi. Ali ko zna ko je to otkrio? Možda je poslužitelj sinoć preko reda dolazio i zatekao moju sobu praznu. No, treba da se smirim, govorio sam sebi, da se ne bih odao, a ako se svi prave da ne znaju ko je, praviću se i ja. Ali kazna. Šta je kazna?

Narednih nekoliko dana bio sam i tužan i znatiželjan do neizdrživosti, jer mi strah nije dozvoljavao da budem Mokus. Čekao sam da vidim da li će se desiti neka promjena u odnosu prema meni. Ništa. Nijesam pozvan ni na kakvo ispitivanje kod Nadsveštenika ili koga drugog. Za kolektivnim doručkom, niko me nije gledao kako me i ranije već nije gledao. Niko nije rekao ništa ili napravio ma i najmanju aluziju koja bi otkrila da neko zna da sam ja prekršilac. Poslužitelj je dolazio, sada po običaju, dva puta i vršio inspekciju ne duže nego je to činio i ranije. Ni u njegovom ophođenju nije bilo ničega prekomjerno sumnjičavog, njegov osmjeh na kraju inspekcije nije pokazivao ni manje ni više zadovoljstva zbog inspekcije nego inače.

Biće da je prošla čitava sedmica kad sam stekao puno uvjerenje da sve ide uobičajenim tokom, i da se vjerovatno čeka, možda sa malo više, dobro prikrivenog, opreza, da prekršilac sam, pod teretom grižnje savjesti, prijavi svoj prekršaj. Nije mi padalo na pamet da se prijavim nego nasuprot tome planirao sam da kao Mokus, nakon druge poslužiteljeve posjete, čim padne noć, izađem kroz otvoren prozor, i probam da priđem prozorima gornjeg dijela Hrama, jer kao Mokus, shvatio sam, to sam mogao bez velike teškoće.

Sjeo sam u fotelju i, smiren u glavi, bez straha u srcu, bez grižnje savjesti, odlučio da opet prekršim zabranu. Da. To je osjećaj plovidbe po prostoru koji nema rub, obod ne postoji, a centar je svuda. Mašući lagano nožicama kao da prolazim kroz fluid, dok mi kržljava krila vibriraju, zaputio sam se prema svježem noćnom vazduhu koji je nadirao kroz prozor. Ali, na domak prozora težak grč je prošao kroz moje promjenjeno tijelo. Bila je to neka čudna verzija trenutnog straha prije potpune ukočenosti koja je, odmah zatim, uslijedila jer sam, na vrhu ormana, primjetio nakostriješenog Gangla-goniča. Na dugačkom vratu, prekrivenom kratkom crnom dlakom, bila je mala glavica razjapljenih čeljusti sa igličastim zubima. Zvuk koji je puštao bio je nalik povremenom krkljanju koje je prekidao ujednačeni cijuk. Znači namamali su ga iz crne rupe ispred oltara. Otuda onaj svileni kanap sa volujskim srcem na jednom kraju.

Sjećam se, još kao djetetu, kad bih napravio neki nestašluk, majka mi je prijetila: doći će ti u san Gangla-gonič, i nećeš mu pobjeći, sine! I zaista, sanjao sam ga, kao dječak, i budio sam se u znoju, jer njegovoj hitrini, okretnosti, lukavosti nije se moglo umaći. U snu sam ga udarao željeznom štanglom u nameri da smrkam odvratnu mu glavu, ali svaki put kad sam mislio da sam ga ubio, on bi oživio i napadao još žešće. Skočio je svirepo i bolno me ugrizao iznad noge u predjelu slabine i tako me, ranjenog, povukao sa otvorenog prozora nazad u sobu.

Ujutro me je poslužitelj našao na podu – gotovo da nijesam davao znake života. Na meni se nije moglo ništa primjetiti, jer sve se dogodilo dok sam bio Mokus, dakle, u nevidljivom stanju. Ali zar nevidljive rane bole manje od vidljivih? Rane su rane. Bole. Danima sam vrištao u najgorim mukama, ali niko osim poslužitelja mi nije dolazio u posjetu, a oni nikad ne pokazuju da nešto znaju. Kakav lijek sam mogao tražiti kad je moja bolest nevidljiva? Čekao sam da neko dođe, možda Nadsveštenik, da mu sve, kroz kajanje, ispričam, pa da mi ucveljenom, možda, pomogne, jer možda jedino on, u ovom dijelu Hrama, zna šta bi mi pomoglo. „Znam“, rekao bi, kao na predavanju, „najbolje će ti pomoći molitva, usrdna molitva, otvorenog srca, molitva svecima koje si uvrijedio, sine moj“. Eto, to bi bila njegova pomoć.

Jedva sam skupio snagu da bih uhvatio golubicu. Bijelu. Kažu da je bijela golubica vjesnik mira. Prokleti poredak! Prokleti mir! Mirno je dok ja umirem?! Makar da su me izveli i pred svima odsjekli glavu!

Zamotao sam golubici oko noge ovu moju izjavu, izjavu gorkog optuženika, dok mu se tužilac sa podmuklim podsmijehom veseli iza leđa. Ali upozoriću čitav svijet, da se ne širi ova kuga, ova zaraza, da slučajno ko ne prihvati ovaj lažno mirni, skrušeni, krotki poredak. Rat je bolji od ovoga. Smrt je bolja od ovoga! I bolest i glad! Leti golubice!

 

AFORIZMI: Juda je svoj poljubac dobro naplatio – obešenjak jedan!

$
0
0

 

Juda je svoj poljubac dobro naplatio – obešenjak jedan!

Danko B. Marin

 

Postao sam nedodirljiv.

Ni rođena žena ne spava sa mnom!

 

Ljubav mi je ko konekcija.

Često puca!

 

Nova vlast priprema korenite promene.

Vraća nam jednopartijski sistem!

 

Miloje Veljović

 

U našoj zemlji oseća se pojačano zračenje – imamo puno usijanih glava.

 

Politička volja je vladajuća samovolja.

 

Bežim od stvarnosti,

ali gubim tempo.

 

Milorad Ćosić Ćosa

 

 


AFORIZMI: Idemo dobro utabanim putem.. Vraćamo se nazad

$
0
0

 

Idemo dobro utabanim putem.. Vraćamo se nazad.

 

Nema toga šta čovek neće da uradi,

samo da ne radi.

 

Čudno vreme. Ako nisi peder tešo da će ko stati iza tebe.

 

Gde su jetrve u svađi tu braća ne govore.

 

Znanje nema cenu.

Kod nas, čak, i ne košta ništa.

 

Onaj ko ne zna kuda je pošao ne može da zaluta.

 

Ko misli svojom glavom ne misli sebi dobro.

 

Ko ovde veruje u bolje sutra ne zna kako je bilo juče.

 

Od kada ne pijem alkohol zdravlje mi se pogoršalo.

Sav se tresem.

 

Goran IVANKOVIĆ

 

 

Imamo savremen pravosudni sistem. U njemu zastarijevaju samo predmeti.

 

Dok mediji snimaju predstavnike vlasti – građani mogu da se slikaju.

 

Ako vam se potkrade jedno slovo padate na ispitu.

Ako pokradete čitav tekst priznaće vam doktorat.

 

Političari uvijek naginju Ljevici ili Desnici. Ovi naši – samo Stolici.

 

Vlada preduzima mjere za podsticanje nataliteta. Jebu nas u zdrav mozak.

 

Velizar Radonjić

 

Ladislav Babić: Istraga

$
0
0

Prenosim vam priču, u koju ne znam bi’ li i sam povjerovao, iz svoje prakse bogate nevjerojatnim zgodama, od kojih mi se ni jedna nije urezala u sjećanje kao ova. U mirovini sam, bivši kriminalistički policijski inspektor, a cijeli slučaj o kojem ću začas pripovjediti, mješavina je kriminala, SF-a i sasvim nevjerojatnog. No, sami procijenite. Na radni mi je stol, prije dosta vremena – naravno, dok sam još radio – došao naizgled prilično jednostavan primjer infanticida. Otac, ubojica, sve je priznao, pa i nisam imao nekog dubljeg motiva istraživati pobude koje su ga na to navele – to je ionako više posao psihologa ili psihijatara koji rade ubojičin psihološki profil – pa ipak, ni meni nije sasvim jasno sčega, odlučio sam mimo nadležnosti (priznanje je tu, način izvršenja zločina je jasan, što više još treba da se slučaj zaključi?), dublje proniknuti u stvar. Možda je ulogu odigrao i nestandardni izgled počinitelja, nestandardan u očima prosjeka koji uvijek zamišlja neke lombrosovske, degenerirane likove – ne znam. Ubojica, zvat ću ga Adem, odisao je mirnoćom, ustrajući pri tome da je na djelo bio prinuđen, no s druge strane obuzet beskrajnim žaljenjem zbog smrti voljenog djeteta. Na trenutke mi je postajao simpatičan, a kad sam pročitao da je nad njim izvršena smrtna kazna (nažalost, vlasti moje zemlje baš i ne prate civilizacijske i humanističke tijekove), osjetih neku vrstu sućuti prema čovjeku u čiju priču – već rekoh – ne znam bih li vjerovao.

Od malena, najranijih dana svog života, Ademu je bilo predodređeno da se razvije u mizantropa. Na prikladni okvir razvijen u porodičnom krugu, samo se tijekom njegova odrastanja, učenja, studiranja, vlastitih iskustava i spoznavanja svjetskih političkih odnosa, plela nit po nit mržnje spram ljudi i cijelog ljudskog roda. Kulminiralo je to zaključkom koji, doduše, nikome nije povjerio, da bi sav taj nečasni konglomerat himbenosti, izdaja, izrabljivanja i nasilja – objedinjen skupnim nazivom čovječanstvo – u korjenu trebalo uništiti. U tome mu je pomoglo i stasavanje u izuzetno religioznoj okolini, gdje je proučavajući Bibliju, posebno Stari zavjet, a naročito obećanje Apokalipse krajem Novog Zavjeta, samo očvrsnula misao o potrebi – već ionako božjom porukom nagovještenog – istrebljenja ljudskog roda. Bio bi on spreman to i lično učiniti, no znao je da ne raspolaže dovoljno moćnim sredstvima – čak i kad bi mu se pružila prilika – da stvar izvede u potpunosti, jer, preostane li negdje imalo korova, ubrzano će se raširiti i tamo gdje je istrijebljen. Stoga je potajice, u sebi skrivao mržnju koja ga – mora se priznati – nije nimalo ograničavala u intelektualnom usponu. U profesionalnom i akademskom smislu penjao se put najviših vrhunaca svoje profesije, relativističko-kvantne-kronodinamike. Uvjeravao me je kako to ne smijem miješati sa takozvanom kvantnom-kromodinamikom, jer je to u osnovi sasvim drugo područje. Radi se o proučavanju fizikalnog vremena, njegova proticanja i niza fizikalnih osobina koje su meni sasvim neshvatljive. Dva se puta našao u krugu kandidata za Nobelovu nagradu, a njeno izmicanje samo mu je povećalo ionako golemu zalihu pritajene mržnje. Dao je stoga ostavku na institutu i, u osami doma naslijeđenog od roditelja, bacio se na individualna proučavanja temporalnih svojstava. Ne možete očekivati od čovjeka koji je život posvetio isključivo rasvjetljavanju zločina, a o vremenu vodio računa tek da ne zakasni na posao, ručak ili kinopredstavu dogovorenu sa ženom, da mu je odveć jasno čime se uhapšenik bavio, ali za razumijevanje bit će vam dovoljno ono što sam i sȃm shvatio. Čovjek je ostvario, barem koliko mi se zaklinjao objašnjavajući svoj zločinački čin, stari Velsov san. Izumio je vremeplov!

Manje sistematični um od Ademovog isti bi čas obnarodovao vijest na sva zvona, dajući tako na znanje nekompetentnu irelevantnost Nobelovog komiteta, istovremeno, dakako, samoljubivo očekujući da mu isti dođe na noge, ispričavajući se dodjelom nagrade, dva puta – kako je bio uvjeren – nepravedno izmaknute. Ali, ne i Adem. Prvo je testirao otkriće i izum (s otkrićem ostvarivosti vremenskog putovanja izumio je i stroj za njegovu izvedbu) kraćim, pa sve dužim putovanjima u prošlost, što je samo učvrstilo mizantropiju namjesto slavodobitnog samoljublja koje bi istresao pred oči stručnog i laičkog svijeta. Uvidio je Adem da se ljudski rod tijekom svoje povijesti, sem znantsveno tehnološkog razvitka koji su pratile odgovarajuće kulturološke prilagodbe i umjetnički pravci, u samoj osnovi nimalo nije promijenio. Kroz stoljeća i stoljeća, to je bio i ostao podjednaki kal nasilja i izrabljivanja, što bliži našem dobu to prikriveniji mimikrijom himbenosti i kvazihumanizma. Zalud ljudi u svojim premišljanjima i praktičnim djelatnostima prednost daju tehnologiji i znanosti; suština ljudskog bića leži u njegovoj etici, nadređenoj cjelokupnom stvaralaštvu i istraživanju. Suspregnuo je tako Adem svoj poriv da pokloni – da, baš pokloni, kao što je to Kirijeva činila – svoje otkriće/izum čovječanstvu, a u tome mu je pomoglo do neba naraslo čovjekomrstvo, nadvijeno nad njegovu osobnost i prosuđivanje. I tako je, konačno, nadošao na misao – pokretača lančane reakcije svih kasnijih događaja – koja ga je dovela lice u lice sa mnom, policijskim inspektorom.

Impregniran mizantropijom, na što su utjecala i njegova vremeplovska putešestvija, uz već raniju osnovicu učvršćivanu vjerskim osjećajima, sasvim se otuđio od daljnjeg proučavanja svoje znanosti, sve više jačajući osjećaj da ljudskom rodu takav kakav jeste – a je nikakav – mora doći kraj na ovaj ili onaj način. Sam bijaše spreman tome dati značajni doprinos, a rekoh već što ga je sprečavalo. Rješenje koje nije globalno, nije nikakvo rješenje, smatrao je. Jednog dana, krateći vrijeme između dva psihička napadaja čovjekomrzja čitanjem Biblije (najviše se volio vraćati Knjizi Postanka), zastade kod rečenice: „Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.“. Heureka! – samo što nije uskliknuo, i namah zbrojio dva i dva. Ljudski rod razvio se od Adamovih i Evinih potomaka, a on posjeduje vremeplov. Vrati li se u Raj, prije no Eva namami Adama na čuveni grijeh posljedica kojeg je bilo još grešnije čovječanstvo, te smakne praroditelje – ljudskog roda više neće biti! Elegantnije i efikasnije od najstrašnije zamislivog oružja, rješenje se sklopilo u njegovom umu, a on je imao sredstvo da ga provede. Na pitanje, kako je kao vjernik mogao pomiriti vjeru u Boga s činom koji je namjeravao učiniti, isprva se zbunio, a onda počeo petljati da se i najvećim majstorima zbivaju pogreške, jer tko radi taj i griješi, a on bijaše pozvan ispraviti vjerojatno jedinu Gospodinovu pogrešku.

Raj je, pretpostavlja se, što je i on učinio, bilo plodno područje međurječja mezopotamskih rijeka Eufrata i Tigrisa, na području današnjih Iraka i Sirije, dviju država koje predstavljaju negaciju svega što bi se trebalo zvati rajskim. Vremenska mašina, zaboravih vam reći, „pogoni se“ – kako mi je tumačio – „kroz vrijeme, ali ne i prostor“, stoga ju je morao smjestiti u mali avion zbog prebacivanja u područja gdje je obavljao svoja vremenska putešestvija. Tako se našao na nekad rajskom području Mezopotamije, danas ogrezlom u krvave ratove domaćih i stranih vojski, uz bezbroj terorističkih organizacija, što ga je prisililo da dobro – prije polaska – istraži područje na koje bi sletio. Da ne duljim, jer nije nimalo bitno za storiju koju vam prenosim, uspješno je riješio taj problem, ali – znate već kakav je život. Svojevrsno putovanje iz problema u problem, gdje razriješenje jednog samo stvara drugi. U koji bi se period ljudske povijesti morao otisnuti, da naiđe na njegove početke – da sretne božje kreacije, naše praroditelje kojih se nakanio riješiti? Idućih je godina krstario prostor-vremenom – s obzirom da je svojstvo njegova stroja bilo da svojim „zaštitnim kronskim poljem“ povuče sa sobom predmete (pa onda i njegov avion) u ograničenom dosegu (odatle vjerojatno sva sila izvještaja vidilaca posjetitelja iz svemira, kojima obiluju biblijski izvještaji) – dok nije našao ono što je tražio. Raj, s prvim stanovnicima ove planete – Adamom i Evom! No, tako je on vjerovao (u osnovi, to i nije bio Raj iz kojega su praroditelji već ranije istjerani), prepričavajući događaje u danima moje istrage. Istine radi, pričao je Adem, Eva – s po Gospodinovom naumu usađenoj zapovjedi „plodite se i množite“ – raspolagala je svim potrebnim svojstvima da muškarce natjera (uključujući i inceste) poštivanju Njegove volje. I što da duljim, Adem je pao na Evin ljepak, još i više – zaljubio se u razvratnicu, kako bi danas prozvali tu strogu štovateljicu božjih uputa. Kad si zaljubljen, svakako ne želiš uništiti predmet svoje zanesenosti, nastojeći ga imati samo za sebe, te se ovaj Evinom čarolijom učas izliječio, ako već ne preobratio u filantropa. Misao o uništenju ljudskih korjena, a time i cijelog razgranatog stabla čovječanstva, s kojom se uputio na svoj vremenski tour, više mu nije ni padala na pamet. Zamijenila ju je sasvim druga, primjerenija ponašanju većine, radi kojega se u njemu i rađalo čovjekomrstvo. Kako sačuvati svoju ljubav samo za sebe, posebno od pohotnih mužjaka rajskog vrta koji su iskazivali neumjerenu težnju kopulacijama s našom pramajkom, a možda i svojom ličnom (tako je to u društvima s malobrojnim partnerima).

Zaključio je tako Adem, da je najsigurnije s Evom se vratiti u svoje vrijeme, gdje će je moći uspješnije nadzirati u spolnim aktivnostima, bolje rečeno – usmjeriti ih samo na svoju osobu. Zamišljeno, provedeno! Kako njihove seksualne peripetije u idućih dvadesetak godina i nisu bitne za ispovjed okrivljenika svom istražitelju, mada bi mnogi radije slušali o njima, dok bi drugima bile nevjerojatnije i od samog vremenskog putovanja, spomenut ću tek da su konačno dobili dijete, porodom kojega je Eva napustila ovaj svijet, i više nego ispunivši božji naum. Naravno, ne računajući činjenicu da se ničim pozvan, Adem uključio u cijelu storiju. Iskreno žaleći za svojom družicom s kojom je ispunio svoje, duboko u podsvijest potisnute putene i emocionalne želje, ni ne sluteće do susreta s njom, Adem se posvetio odgoju i obrazovanju sina – Kaina. Svakako, nije to bio onaj biblijski brat koji je ubio svog blizanca, ali je – čini se – Evi bio dovoljno drag da po njemu nazove dijete začeto vjekovima kasnije, s osobom iz sasvim drugog prostorno vremenskog svijeta. Osim, pitao sam se godinama nakon ispovjesti svog istraženika, ako nije i to bilo uračunato u neki nama nedokučivi plan Gospodinov. Naime, ako se genetsko zlo, božja omaška pri kreaciji svojih stvorenja, preko Eve prenijela na biblijskog sina njezinog, nije li moguće da se ponovila i u ovom slučaju?

Kainu je otac priuštio vrhunsko obrazovanje. A kako jabuka ne pada daleko od stabla, je li čudno da je završio fiziku, s usmjerenjem na očevo područje – relativistčko-kvantnu-kronofiziku? Još je nešto naslijedio od oca, što će i biti pokretač njegove smrti. Mizantropiju. Naravno da je, obrazujući ga, Adem prenio na svoje dijete i vlastite spoznaje o vremenu, njegovim osobinama i tijeku, te ga upoznao s vlastitim vremenskim putovanjima (koja više nije ponavljao) sa strojem konzerviranim u podrumu kuće. No, uviđao je Adem i osobinu koja ga je neodoljivo podsjećala na vlastito odrastanje i psihički razvoj, radi koje je cijela ta pripovjest začeta, a koje se jedva riješio Evinom pomoći. Pažljivo je nastojao od sina odstranjivati misli što su ga navodile na jačanje njegove mizantropije, ali – što je u genima, u genima je! Raslo je, snažilo i konačno došlo do stadija usporedivog s očevom odlukom o brisanju odvratnih potomaka božje kreacije s lica Zemlje, ne jednom je to u razgovorima naslutio ili mu je sin indirektno stavio do znanja. A onda, kad mu je potomak doktorirao (ocu bijaše već šezdeseta), sve mu se prekonoć rasvijetlilo, u trenutku kad ga je zatekao kako u podrumu nastoji dekonzervirati vremenski stroj. Nije mu se pokazao, već se tiho, na prstima iskrao u spavaću sobu, gdje je cijelu noć proveo budan, razmišljajući i dvojeći. Tada se i začeo motiv njegova kriminalnog čina, zbog kojeg se našao preda mnom. Pokušao je to što jasnije opisati, pa se nadam da će – uz cijelu nevjerojatnost dosadašnjeg tijeka pripovjesti – i vama postati jasno. Uspije li, naime, sin ostvariti naum od kojega je otac odustao, susrevši ljubav svog života koja mu je odagnala sulude misli, tada neće više biti čovječanstva, ergo niti „budućeg“ Adema – tj. njega samog – što bi samim time anihiliralo mogućnost susreta s Evom, najznačajnijim doživljajem i vrijednošću rad kojeg se odrekao ne samo fizike već i svih karakternih ekscesa svoje ličnosti. Najzanimljivije mi je bilo, što pritom nije ni zamijetio tragove mizantropije i dalje prisutne u sebi. Sudbina čovječanstva koje je i sam namjeravao istrijebiti, a na što se – prema njegovom predmnijevanju – spremao Kain, bili su tek sekundarni, čak i tercijarni razlog radi kojeg je brinuo. Prvi bijaše njegov odnos sa Evom, drugi moralna dvojba oko sinoubistva, a čovječanstvo i njegovo uništenje bijahu tek potka na kojoj su se rojile njegove brige. S logičkog stajališta nikako nisam razumijevao njegove dvojbe: on je već doživio ono što je doživio; neshvatljivo mi bijaše kako bi eventualno uništenje čovječanstva koje bi spriječilo njegov susret sa ženom njegovog života, moglo anulirati već doživljene emocije? Čak i ovako, one već bijahu prošlost, proteklo i nepovratno proživljeno vrijeme; na što li je samo računao u glavi mjereći učinke svog narednog postupka, i dan danas mi nije jasno. Sjedi li sad preda mnom, ispovijedajući svoj zločin? Je li se on ustvari desio ili nije? Da li je to uopće relevantni čin? Koliko je svo zbivanje uopće realno, a naša sklonost njegovoj prosudbi i suđenje „krivcu“ bilo kako etički utemeljena, ako bi eliminacija naših praroditelja spriječila nastanak čovječanstva, posljedično i sam zločin?

Da mnogo ne duljim, učinio je ono što već znate – umorio je svog sina Kaina na najbezbolniji način, usuvši mu prekomjernu dozu sredstva za spavanje u čaj, a potom do jutra proklinjući sebe i božji naum, plakao pored leša koji se hladio. Zatim se sam prijavio policiji, ispričavši u detalje svoje (ne)djelo i priču koju vam prenosim. Što je bilo sa vremenskim strojem i njegovim teorijskim radom koji ga je omogućio, izbjegao je reći, unatoč mojim navaljivanjima. Kako je, kao što već rekoh, pogubljen, nestali su materijalni tragovi o njima, sem ove nevjerojatne priče koju nisam ni unio u njegov dosije. Ponekad se sred noći probudim okupan morem znoja, primoran supruzi objašnjavati svoje noćne more. Što ako je njegova priča istinita, a iščezli materijalni dokazi dođu u ruke labilnog, a genijalnog pojedinca, poput Adema i njegova sina, koji možda već odrasta pored nas, i koji će izvršiti najjednostavniji čin – ne ubojstva svojih roditelja – česta tema znanstveno fantastičnih pripovjesti, a što bi promijenilo povijest svijeta – već ubojstva točno određenih osoba, naših praroditelja, bez kojih nikakve povijesti ne bi ni bilo?

 

AFORIZMI: Narod se ućutao, a to je gromoglasna poruka

$
0
0

ZBRDA ZDOLA
Osobađanje naroda počinje kidanjem trgovinskih lanaca.

 

Laž je istina udarena medijskim spinom.

 

Obećali su nam zemlju Dembeliju.

Dobili smo zemlju Bezbeliju – bez posla, bez para, bez budućnosti, bez zaposlenih, bez teritorije.

 

Štrajkujem glađu jer sam sit svega.

 

Demokratski oslobodioci su nas oslobodili i slobode i demokratije.

 

Nekada su odlikovanja dobijali zaslužni. Sada ih dobijaju uslužni.

Ljubiša Spasojević

 

Izbori dolaze i prolaze

ali predizborna kampanja ne prestaje.

 

Na svim nivoima imamo deponije partijskih kadrova.

 

Član partije je kao dresirani pas

laje na neistomišljenike, a umiljava se gazdi.

 

Narod se ućutao

a to je gromoglasna poruka.

 

Milorad Ćosić Ćosa

 

Predrag Milojević – Rečnik skarednih reči i izraza u srpskom jeziku (treće izdanje)

$
0
0

U prodaji je treće izdanje Rečnika skarednih reči i izraza u srpskom jeziku koji je priredio Predrag Milojević.

Jezikom skarednih reči ne služe se samo građevinski radnici koji dobacuju devojkama na nekoj mešavini crnotravskog i vranjanskog dijalekta ili dripci koji vreme provode po seoskim sokacima. Ovo je autentični jezik svih generacija onog narodnog jezgra koje život provodi u svakodnevici prožetoj pakostima, sitničarskim svađama, raspravama oko imovine, podmetanjima i trač-partijama, zavistima i obestima. To je istovremeno i jezik pobune protiv državnih pravila i društvenih normi, jezik onoga koji vređa i onoga koji je uvređen, kao i način da se govorom pokuša bekstvo od taloga koji čvrsto zatvara krug oko pripadnika najsiromašnijeg dela populacije. Na njemu se razmišlja i živi; on često služi kao poetička osnova nekom rok ili rep pesniku ili kao polazište za slem poeziju. Književnici koji su savladali ovaj jezik mogu da potpišu i delo čija su tema upravo oni koji tim jezikom govore. I ako malo oslušnemo, shvatićemo da postoje ljudi koji govore isključivo ovim jezikoм.

ODLOMAK IZ REČNIKA

коџурање, коске.
коштана, мршава девојка.
крава, жена великих груди или неинтелигентна жена. Крава музара.
краву и жену увек бирај у сопственом селу, тамо где је познато тло.
крагна, досадан човек.
крајпуташица, проститутка, в. курава.
краљ под мудима, човек у лошој позицији, добро се снала-зи само у лизању туђих тестиса.
крампир (во), кромпир.
крампача, в. акреп.
крампон, в. акреп.
крваво, добро, квалитетно.
крвљање, спавање.
креатура, испијен човек.
креза, надимак за човека са лошим зубима.
креле, неинтелигентан човек.
крембил, неинтелигентан човек.
кремен (хр), в. буља.
крепао, преминуо, угинуо, покварио се.
крес комбинација, могућност за секс без обавеза.
кресало (во), упаљач.
кресаљка, промискуитетна жена, в. јебачица.
кресање, в. јебање.
кречана, сенилност.
кржљав, ситне грађе, заостао у развоју. исто крџљав.
кризирати, нарк. осећати зависност од наркотика.

 

Rečnik se može naručiti po ceni od 500 din.

NARUDŽBENICA:

[contact-form-7]

AFORIZMI: Procenat izašlih pokojnika na prošlim izborima je zabrinjavajući!

$
0
0

U Skupštini predstavnike imaju: režim, opozicija i nacionalne manjine.

Samo narod nema predstavnike.

 

Bavim se opasnim poslom.

Zapisujem svoje misli.

 

Pa šta ako sam intelektualac.

Narodna kuhinja je svima na raspolaganju.

 

Procenat izašlih pokojnika na prošlim

izborima je zabrinjavajući!

 

Ko piša uz vetar

svejedno mu je odakle vetar duva.

 

Milan R. Simić

 

Od kako nemamo šta da stavljamo u koverte, ne kupujemo ih.

 

Došlo je vreme da mladi zavide starima. Oni bar primaju penziju.

 

Ko se izbori za slobodu ponašanja, srećan je čovek.

 

Spoznaja istine najbolje leči mamurluk.

 

Anonimni najbolje prođu. Mogu slobodno da kažu šta misle.

 

Snežana Marko-Musinov

 

Viewing all 1070 articles
Browse latest View live